Kruno, hvala ti

Ove retke bi mogle ispuniti razne priče. Samo ovisi s koje strane želite prići cijeloj situaciji. Cinik u nama bi mogao pisati o još jednom normalnom danu u uredu, kada je riječ o hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji.

Mogli bismo, nadalje, pisati o svemu lošem što se događa u hrvatskoj košarci, kako nam klubovi ništa ne valjaju i kako nemaju prebijene pare. Kako se s klincima loše radi ili kako su treneri u školama debelo potplaćeni.

Svakako bi nekoliko desetaka stranica zaslužio i Bojan Bogdanović, čija je priča vrlo vjerojatno zaključena u reprezentaciji. Bojan će ostati jedan od naših najboljih košarkaša u povijesti bez kolajne oko vrata. Njegova će reprezentativna gaža ostati upamćena baš po onom dijelu s početka teksta. Iako je bio uvjeren kako Hrvatskoj može donijeti medalju, na kraju nije uspio.

O svemu tome bi se dalo pisati. Ima toga još, jasno. Ali ovako, na prvu, to su vruće teme koje će se idućih dana provlačiti kroz medijski prostor.

Poraz u režiji briljantnog Markkanena: Najbolji Finac one-man showom umirovio Bogdanovića i Simona

No, potpisnik ovih redaka će - sebično - naredni tekst iskoristiti kao zahvalu jednom sjajnom košarkašu i još boljoj osobi. I koja, istom ovom potpisniku, apsolutno subjektivno, spada u red najomiljenijih hrvatskih sportaša. Radi se, naime, o Kruni Simonu. U nastavku teksta ću vam pokušati obrazložiti zašto je to tako.

Kada sam prije jedno osam i kusur godina krenuo s novinarskim poslom, jedan od prvih zadataka mi je bio da odradim intervju s Đuksom, kako ga zovu oni koji ga malo bolje znaju.

Štreberski sam se pripremio za taj razgovor, ne znajući što me čeka s druge strane linije.

„A kaj da ti velim... Pa nema frke, naravno da imam vremena. Reci kaj te zanima”...

Od tada pa do, evo, kraja njegove reprezentativne, a vrlo lako moguće i igračke karijere, Simon se uvijek rado javljao na mobitel. Bez foliranja ili prodavanja lažnjaka. Kod njega nije bilo „Javim ti se kasnije”, pa ne nazove. Bilo odmah nakon osvajanja Eurolige, teškog poraza ili ozljede. Baš uvijek se Đuks javio. Ili pozivom ili porukom. Za razliku od nekih njegovih kolega.

Mulaomerović: "Ovo je bila moja posljednja utakmica na klupi Hrvatske"

A i kada ste ga dobili na telefon, redovito bi ste naposljetku završili s nekolicinom suvislih rečenica. Onih koje nisu prošle friziranje nekog PR stručnjaka i koje se nisu biflale unaprijed. Inteligentan i elokventan, sa Simonom je užitak razgovarati. I u pobjedi i u porazu, razlike nije bilo.

Nije imao namjeru igrati ovog ljeta, ali je na nagovor velikog prijatelja Luke Žorića ipak prelomio, pa umjesto godišnjeg odlučio se, u rekordnom roku, dovesti u formu. Da pomogne. Znao je da nam njegove usluge trebaju na parketu.

I dok su nas Finci masakrirali na parketu u Berlinu, promatrali smo Krunu. Dao je cijelog sebe. Dribling, ulazak u reket i njegov trademark šut – mekani floater. Davao je i u obrani maksimum. A nije bio sasvim spreman. Nakon svakog izlaska iz igre bi se od umora srušio na pod pored klupe.

Ali svejedno nije odustajao. Grizao je kao valjda prvog dana. Hrabrio suigrače i pokušavao se probiti do koša. Znate, radi se o čovjeku rođenom u lipnju 1985. godine i koji nema neke zavidne fizikalije. Ali ima glavu i nevjerojatno poimanje košarke. „Kompjutor u glavi”, reći će mi uoči utakmice s Finskom za njega Neven Spahija.

Simon nakon zadnje utakmice za reprezentaciju: "Nije smak svijeta, moramo biti realni i shvatiti da su Finci u ovom trenu ispred nas"

I doista je bio kompjutor na terenu, doktor košarke, vidio bi stvari koje nitko drugi nije vidio. U nekom svom ritmu, potpuno drugačijem od bilo koga drugo na parketu.

Takav je bio i van njega.

I dok smo ga promatrali kako iz svog izraubanog tijela cijedi posljednji atom snage, dok onako načetog koljena postavlja novi napad, u trenutku kada je bilo jasno kako će se Finci veseliti nakon utakmice, kroz glavu nam je prošla pomisao hoće li nakon utakmice Simon samo proletjeti kroz mix zonu, poput većine njegovih suigrača. I imao bi u ovom času potpuno pravo na to. Nakon toliko godina provedenih u reprezentaciji emocije postanu zajeb***.

Ali on se pojavio pred naoštrenim novinarskim mikrofonima i diktafonima.

Duboko je uzdahnuo i redom nas sve pogledao u oči, bez nekog prevelikog očajavanja.

„A kaj da vam velim...”

Kruno Simon je i u svojoj posljednjoj utakmici za reprezentaciju dao cijeloga sebe. Nespreman i s "pola" koljena, tražio je sretniji rastanak. No nije ga dobio. Takvi obično budu rastanci, potpuno drugačiji od onakvih kakvima ih zamišljamo. Nerijetko tužni, izuzeti hepi enda. Pa onda, valjda, i u tome treba pronaći neku ljepotu....