KOMENTAR: Znamo li što ćemo raditi sljedećeg ljeta?

Samu utakmicu nije potrebno previše analizirati. Praktično je nemoguće pobrojati sve ono u čemu je Hrvatska pogriješila – od anemične obrane, preko bezidejnog napada, loših šuteva, izgubljenih lopti i malo uigranih akcija, pa sve do nedostatka hrabrosti, ili ako hoćete, muda kod naših reprezentativaca. Češka jeste solidna reprezentacija, ali nije u rangu onih kojih bi se trebali pribojavati. No, oni su nas danas potpuno nadigrali u svakom segmentu i zasluženo došli do pobjede i borbe za najmanje kvalifikacije za OI.

Perasović preuzeo krivnju: Što se mene tiče, moj mandat je gotov
Igrači nakon debakla: Pročitali su sve naše akcije i igrali su kao momčad

I sada se slobodno mogu javiti oni koji se pitaju odakle nam onaj optimizam kojim smo ispratili Hrvatsku na ovo prvenstvo?

Bez obzira na sve loše što smo vidjeli na Eurobasketu, optimizam je tu itekako bio realan. I ne govorim tu u bezgrešnom pripremnom razdoblju, niti o uspjehu prije dvije godine koji je, usput, našim igračima donio lažnu percepciju da smo već u samom europskom vrhu. Govorim o neospornoj kvaliteti naših igrača.

Jer nismo mi izmislili da je Bojan Bogdanović bio jedan od najboljih euroligaških bekova nekoliko godina, a da se sasvim pristojno pokazao u svojoj rookie NBA sezoni. Nismo ni izmislili da je Ante Tomić ponajbolji euroligaški centar posljednjih nekoliko godina, a da je dva puta izabran u najbolju petorku tog natjecanja. Isto tako nije izmišljeno da je Dario Šarić dvije godine zaredom izabran za najboljeg mladog europskog igrača niti da je Mario Hezonja izabran najvišim pickom od europskih bekova još tamo od Rickyja Rubia. Nismo izmislili ni da je Krunoslav Simon jedan od najvažnijih igrača druge ruske momčadi, da je Damjan Rudež imao najbolji postotak trica od svih lanjskih NBA rookieja, niti da je Željko Obradović iskrcao milijun eura za Luku Žorića, pa ni da je Rok Stipčević sjajno igrao u talijanskom prvenstvu. Nije laž niti da je, s razlogom osporavani, Roko Leni Ukić, osvojio nevjerojatnih 14 trofeja u karijeri a da je gotovo uvijek bio u petorci ili u statusu šestog igrača.

Svemu tome dodajte trenera koji će uvijek imati mjesto u nekom od španjolskih klubova i tu je bio razlog za optimizam. A onda nam se dogodio debakl tolikih razmjera da bi se moglo zaboraviti koliko je HKS napravio malo u promociji Eurobasketa u Zagrebu.

Nakon svega je najbolje pitanje što dalje. Ne vjerujemo kako će naš Savez naći novca da platimo učešće u kvalifikacijama za Olimpijske igre što znači da sljedećeg ljeta nemamo službenih utakmica. Uz to smo, kako stvari stoje, trenutno bez izbornika jer je Velimir Perasović nakon Češke rekao da je njegov mandat istekao. On je ionako preuzeo Laboral, a znamo da Španjolci ne dopuštaju da ACB treneri vode nacionalne selekcije. Sve se to dogodilo u dogovoru sa Savezom pa je on u Laboralu potpisao ugovor 1+1 godinu kako bi formalno sljedećeg ljeta bio bez ugovora i mogao voditi Hrvatsku u borbu za Rio, a nadali smo se da ćemo i vidjeti Brazil. Sada ta klauzula nema smisla osim ako bi se Perasović želio uhvatiti stvaranja jedne nove reprezentacije.

Jer treba nam rez. Definitivno. Usprkos nabrojenim ostvarenjima naših reprezentativaca, jasno je da nemamo predubok bazen talenata, ali oni su tu. Juniori su bili drugi na svijetu, kunemo se u njihov potencijal, a naše sljedeće natjecanje je Eurobasket 2017. što nam daje dovoljno vremena da prodrmamo sve oko reprezentacije.

Nekim se igračima definitivno treba zahvaliti, neki će vjerojatno i sami to napraviti, ali i dalje, bez obzira na sve, imamo kostur oko kojeg možemo nešto graditi. Ako se Šarić i Hezonja nastave razvijati po predviđenom, oni će 2017. biti pravi nositelji igre. Dodajte tome Bogdanovića, koji će tada imati 28 godina i moguće imati novih 10-ak NBA milijuna na svojem računu. Taj trojac bi nam trebao nositi reprezentaciju, a trebamo naći kako. Doduše, ogroman je problem što niti jedan od njih nije play ili centar. Iako su sve pozicije jednako važne, ne možeš igrati ozbiljnu košarku bez dobro pokrivenih ključnih pozicija.

O našim playmakerima sve znamo, a ni među mladim igračima se ne možemo baš pohvaliti nekim materijalom, no pravo je pitanje što ćemo s centarskom pozicijom. Koliko god voljeli Antu Tomića i koliko god će on za dvije godine tek ući u četvrto desetljeće života, toliko je jasno da on nikada nije pružio očekivano u reprezentaciji, a ima i veliki problem što nije dovoljno čvrst pod košem. Tomiću nedostaje odlučnost i snaga, a kada vidite što je Raduljica radio finskoj obrani, onda je jasno da bi s takvom vrstom centra i mi imali puno više šansi protiv Češke. Tomić bi mogao dosta toga donijeti našoj reprezentaciji za dvije godine, ali u nekoj drugoj ulozi, možda i onoj s klupe, da unese kreaciju.

U mlađim kategorijama smo prilično jaki upravo na centarskim pozicijama. Marko Arapović može solidno pokriti obje pozicije, Ante Žižić je imao odličnu sezonu, a nama se najviše sviđa Ivica Zubac koji bi uistinu mogao doći do NBA lige. Čvrst je, borben, ima osjećaj za igru i „dobre noge“. Upravo ono što bi nam trebalo. Iza njega će 2017. biti dvije sezone, a nadamo se da će se razviti upravo u ono što bi nam trebalo.

Nikako ne treba zaboraviti na Dragana Bendera koji je možda mogao biti i na pripremama seniora kada se dogodio onaj slučaj s tenisicama, a svakako i dalje treba računati na Krunoslava Simona koji je najveći car ove reprezentacije. Kapetanska vrpca bi trebala biti na njegovom dresu, ali ne treba od njega očekivati da pravi čuda.

Ako bi i uspjeli dobiti nešto od mladih centara, za playmakera nemamo rješenje. Od aktualnog trojca bi se tek moglo računati na Roka Stipčevića, ali u daleko manjoj ulozi od trenutne. Stipčević bi dobro došao kao osigurač, treći play koji ima nekoliko minuta u kojima svojim tricama može dati energiju u momčadi. Uostalom, takva je uloga za njega i zamišljena, ali je silom prilika dobio možda i previše minuta. Za ostale pozicije na 'jedinici' trenutno nemamo nikakve ideje.

Pobrojite li sva nabrojena imena, shvatit ćete da ne treba napraviti drastični rez, ali ga svakako treba biti. Prije svega, treba stvoriti igru i treba jasno odrediti tko je vođa ove momčadi. To bi trebao biti Šarić, veliku ulogu bi trebao uzeti Hezonja kojeg su suigrači na Eurobasketu izgleda odlučili 'školovati', a Bogdanović bi trebao biti onaj iskusni igrač 'koji sve zna'. Ostalima jasno pronaći uloge, a prije svega stvoriti nekakav sistem.

Ima li Perasović volje i snage za rad na duže vrijeme, odnosno treba li uopće dobiti priliku nakon ovog debakla bez obzira što je tek dva mjeseca s reprezentacijom? Odgovor na to bi trebali znati vrlo brzo, ali ne vjerujemo da će to biti tako. Ako se čak i dogovori njegov ostanak, hoće li Laboral dopustiti da se to objavi.

Ako, pak, Perasović definitivno napusti reprezentaciju, treba pažljivo odvagnuti kome je dati u ruke. Dvije su opcije – stranac ili domaći. Što se stranaca tiče, tu bi bilo dobro posegnuti za nekim od pomoćnih trenera u NBA ligi jer bi se tamo moglo naći zanimljivog materijala koji bi bili zainteresirani voditi ovu reprezentaciju. Oko domaćih samo se nadamo da se neće dogoditi neki „košarkaški Ante Čačić“, alibi trener po volji vrhuške Saveza. Naš su izbor mladi treneri koji su već pokazali da imaju dosta znanja i ne robuju onoj klasičnoj europskoj alibi košarci. Prije svih to su Slaven Rimac, Dario Gjergja i Ante Nazor.

Tko god bio, treba sve znati čim prije i početi pripremati plan rada. Slobodno ljeto se može i treba iskoristiti za isprobavanje nekih opcija i stvaranje temelja za sljedeću godinu. Okupiti igrače, nove i stare, dogovoriti neke prijateljske utakmice s reprezentacijama koje će se pripremati za Rio, a čekat će nas i kvalifikacije za Euro. Stvoriti neke temelje kako bi se probali izliječiti od anemije koja je zahvatila hrvatsku košarku.

Sigurno je jedno – sljedeće godine nećemo igrati u Riu, ali pravo je pitanje znamo li što ćemo raditi sljedećeg ljeta. Odgovor praktično moramo znati već sutra.

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!