KOMENTAR: Aleksandar Petrović i sindrom zlatne ribice

Evo ga opet. Tako nekako bi se moglo okarakterizirati novo obraćanje Aleksandra Petrovića hrvatskim novinarima. Pardon, dijelu novinara jer je izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije 'otvorio dušu' samo onima koji su 'kroničari Cibone'. Jer valjda samo ti razumiju ono što je htio reći.

A rekao je svašta. Uglavnom je odašiljao otrovne strelice prema čelnicima kluba kojem je praktično do jučer bio na čelu. Pa smo tako čuli kataklizmične najave o tome kako će Cibona 1. lipnja otići u stečaj, kako kluba slavne prošlosti neće više biti, a između redaka, ali i u njima se dalo pročitati kako se tako što ne bi dogodilo da je on ostao prvi čovjek kluba.

Srećom po njega, Hrvati boluju od sindroma zlatne ribice pa su u stanju ovakve riječi 'popušiti'.

Jer, Petrović kao da zaboravlja kako je on došao na čelo kluba – političkom voljom Milana Bandića te kako je njegova 'mesijanska' uloga obilježena jednom političkom odlukom na razini države te jednim potencijalnim krivičnim djelom za kojeg nikoga nije briga.

Cibona se od ranijeg stečaja spasila samo zbog uvođenje institucije predstečajne nagodbe Slavka Linića pa su stoga nagomilani dugovi mogli biti i više nego prepolovljeni, a klub dobio odgodu plaćanja svojih obaveza.

A što se krivičnog djela tiče, zanimljivo je kako baš nitko, pogotovo ne oni 'kroničari' nisu nikada doveli u pitanje činjenicu da je Cibonu spašavala Zaklada Dražena Petrovića koja je posuđivala novac da bi se vratili neki dugovi kluba. Na internetu je nemoguće pronaći statut Zaklade, ali čisto sumnjamo da je u njega ugrađena odredba da se taj novac može posuđivati pojedincima i(li) klubovima, bez obzira na to što misli Aleksandar ili njegova majka Biserka koja je tada rekla kako je 'Dražen tako radio cijeli život, uvijek je pomagao, a nikad nije želio da se to zna'.

Dražen je to i mogao raditi sa svojim novcem, ali novac Zaklade nije privatna imovina i sam košarkaški Mozzart je zaslužio barem malo transparentnosti, ako ne i pravičnosti. No, nikada se nije saznalo koliko je novca Zaklada posudila ni je li on vraćen. Doduše, Aco je u intervjuu HSZN naznačio da bi novac mogao biti vraćen, ali transparentno to nije rekao.

No, to ionako nije bitno, ne za hrvatskog izbornika. Barem dok USKOK ne odluči suprotno.

A hrvatski izbornik, čovjek kojeg smo umalo prije godinu dana proglasili hrvatskim košarkaškim faraonom s obzirom na broj funkcija koje je obnašao i količinu ambicije koje je imao, zaboravlja i druge stvari koje je radio dok je bio predsjednik. Ili nije radio.

Pa smo tako slušali o stranom investitoru koji 'samo što nije došao', a slušali su to 'kroničari' i u jučerašnjem izlaganju. No, tim investitorima ni traga ni glasa. Zaboravlja Petrović i na činjenicu da mu je sada omraženi Domagoj Čavlović, direktor Cibone, godinama bio najbliži suradnik, a u svojim ga je istupima Aco često 'dizao u nebesa' kao jedinog čovjeka, uz njega naravno, koji se bori za spas Cibone. Zaboravlja i na sve otrovne strelice koje je, kao čelnik Cibone, slao trenutno najvećem klubu u državi. Umjesto suradnje, Cedeviti je uvijek nudio samo bojno polje. Baš kao da nikada tamo nije radio.

I moglo bi se o svemu pričati i pisati još nadugo i naširoko, ali nema smisla. Aleksandar Petrović će, u pravilnim intervalima, javnost zabavljati ili uznemiravati s ovakvim izjavama i optužbama na račun drugih ljudi, ali nikada neće preuzeti svoj dio krivnje. Niti razmisliti o svemu. Jer, da to radi, onda ne bi kao izbornik reprezentacije pozivao navijače jednog hrvatskog kluba 'da se obuku u plavo' za utakmicu protiv drugog hrvatskog kluba. Ali to je najmanji krimen u cijeloj ovoj priči.

P.S. A o tome da bi bilo zanimljivo čuti Petrovićev odgovor na pitanje je li Cibona zaslužila da propadne s obzirom kako je taj klub godinama sustavno radio na uništavanju drugih klubova, ovom prilikom neću. Kao što rekoh, nema smisla.

(Foto: Pixsell)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!