Gledali smo budućnost hrvatske košarke i dobro se proveli

Nogometni zaljubljenici su se pripremali za Superclasico ili veliki španjolski derbi između Atletica i Barcelone, teniski su razglabali ima li Francuska ikakve šanse posljednjeg dana finala Davis Cupa, rukometni su gledali pokušaj PPD Zagreba da upiše pobjedu protiv Nantesa, a košarkaški su se uz poneki okršaj u ABA ligi pripremali za još jednu burnu NBA noć. Tako je izgledala subota uvečer onima kojima je sport nešto važniji od izlazaka, koncerata i partyja. No, među sportskim fanovima ima i onih koji su sve ove 'velike' oglede gurnuli u stranu kako bi pogledali neku 'manju' utakmicu. Bili smo jedni od njih, jedni od nekoliko desetaka koji su subotu večer proveli u sportskoj dvorani na zagrebačkoj Peščenici, na utakmici drugog ranga hrvatske košarke između Rudeša i Universitasa. Išli smo gledati budućnost hrvatske košarke.

Svim onima koji pozornije prate domaću košarku znaju zbog čega smo ovaj dvoboj povezali s budućnosti hrvatske košarke. Za Rudeš igra MVP U16 Europskog prvenstva na kojem je Hrvatska osvojila zlato, Roko Prkačin, a ponajbolji igrač Universitasa je Ivan Perasović, još jedan od nositelja igre generacije od koje očekujemo da iznjedri igrače koji će nositi igru i seniorske reprezentativne selekcije. Iako klinci, Prkačin je upravo danas napunio 16 godina dok je Perasović pola godine stariji, oba ova igrača su uspješno odgovorila izazovima seniorske košarke na početku sezone. Prkačin je uoči ove utakmice bio na prosjeku od 9,8 poena, 7,2 skoka i 2,2 asistencije, a Perasović na 25 poena, 7,8 skokova i 2,4 asistencije. Bolju pozivnicu nisu mogli ispisati.

Nakon što smo, potpisnik ovih redova i još jedan košarkaški fanatik koji je bio spreman žrtvovati subotnju večer za gledanje ove utakmice, relativno lako pronašli dvoranu i parking, malo smo se namučili s traženjem ulaza. Pokušali smo na jedna vrata, druga smo ispratili pogledom, a onda smo se odlučili na provjerenu taktiku – slijedi ljude koji su očigledno također krenuli na utakmicu. To se pokazalo, kao i uvijek, dobrom odlukom, a kada smo ušli u dvoranu uslijedio je međusobni zbunjeni pogled s pitanjem u očima kamo dalje. Srećom, našu zbunjenost je uočio i domaćin, reklo bi se domar dvorane, koji nas je brzo prepoznao kao 'padobrance' te nas jednostavno uputio:

„Samo ravno pa onda lijevo ili desno, svejedno je“.

Ljubazno nas je i ispratio, a mogao nam je i lakše reći da pratimo miris znoja. On se razlijevao iz ove školske dvorane koja, kao i većina ostalih u Lijepoj našoj, nema baš sređeni sustav ventilacije što je u ovom slučaju bila i prednost. Utakmica ovakvog ranga zaslužuje dvoranu u kojoj je znoj dominantni miris i kojeg ne možete istjerati iz nozdrva koliko god u dvorani sjedali.

Prolaskom preko terena, jer do jedine tribine možeš jedino ako pređeš preko parketa, na zagrijavanju smo tražili Prkačina i Perasovića jer nismo znali hoće li možda propustiti ovu utakmicu zbog ozljede ili nekog drugog razloga. Prku smo brzo vidjeli, takva silovita zakucavanja je teško ne primjetiti, a Perasa smo nešto teže detektirali – dijelom zbog njegovog neisticanja tijekom zagrijavanja, dijelom jer su splitski košarkaši 'pomiješali' brojeve na dresovima i šorcevima, a dijelom jer je vaš novinar odlučio odbaciti naočale za dioptriju (malu, ali ipak) koje bi mu ovaj put itekako pomogle. No, najvažnije je da su obojica bili tu – misija je uspjela, ne bi bilo zgodno da jedan od njih dvojice nije igrao na ovoj utakmici.

Vrijeme do početka utakmice je potrošeno razglabajući o košarci na svim razinama, a onda je krenulo. Predstavljanje momčadi, himna i početak utakmice. Nekoliko desetaka domaćih navijača od početka je radilo onaj pritisak na suce tako svojstven ovakvim, niželigaškim utakmicama, ali i situacijama gdje svatko poznaje svakoga. Bilo je tu dobacivanja, ukazivanja na greške, ali i pokoje psovke. No, kako je Rudeš dobro krenuo u utakmicu, onda se pažnja potpuno posvetila igri domaće momčadi. Jedini trenutak kada se fokus prebacio na druge stvari je bio onaj kada je u dvoranu ušao sportski direktor Cedevite, Veljko Mršić. I on je došao pogledati budućnost hrvatske košarke. Ili možda dati do znanja mladićima da ih najbolji hrvatski klub prati i želio bi ih u svojim redovima. Toliko daleko neću ići da bi nešto insinuirao, tek zaključiti da je bilo lijepo Mršića vidjeti na ovoj utakmici. Iz Cibone, recimo, nismo vidjeli nikoga.

Sama utakmica bila je dosta zanimljiva. Rudeš se u prvoj četvrtini odvojio na desetak poena razlike, Universitas je energičnom igrom u drugih 10 minuta to anulirao i došao u vodstvo, ali je u drugom poluvremenu do izražaja došla čvrstina domaće momčadi. Jednostavno je izgledalo kao da su klinci, jer je splitska momčad većinom složena od mladih igrača, naletili na muškarce. Odbijali su se od njih, nisu Splićani uspjeli posložiti ni napad ni obranu, a njihov ponajbolji igrač večeri, Bruno Rebić, je u drugom poluvremenu bio dosta slab. Završio je utakmicu s 21 poenom, 6 skokova i 4 asistencije, ali dominirao je u prvih 20 minuta. Kasnije su ga košarkaši Rudeša dobro zatvorili. S druge strane, Tomislav Cvitković je bio sjajan. Postigao je 27 poena uz šut 11/17 te imao 10 skokova i 4 asistencije, a njegova čvrstoća i fokus na utakmicu nosili su cijelu momčad. Na kraju je Rudeš pobijedio s 83:63.

Junaci naše priče? Prkačin je u nepunih 25 minuta pokazao da bi mogao dobiti poneku minutu i u Ciboni. Ovaj mladić je sjajno fizički građen, reklo bi se da je spreman za seniorsku momčad, a igrom naprosto oduševljava. Nije imao nekih senzacionalnih poteza, ali je pokazao da se radi o velikom talentu, posebno u onih par akcija kada je uzeo loptu i odmah napao protivnike prolazeći kroz reket kao da igra protiv nedoraslih protivnika. Iako je talent pokazao, ono što je njegov forte se ne može naučiti ni biti talentiran za to. Prkačin je, naime, spreman se baciti za svaku loptu i boriti se za nju. Izgubljene lopte za njega nije bilo, a to je pokazao i u nekoliko navrata na ovoj utakmici. Posebno je dojmljiv bio trenutak u trećoj četvrtini kada je promašio jednu loptu, ali je odmah išao u napadački skok iako nije bio u poziciji za njega. No, do lopte je nekako došao, dogurao je do suigrača koji je zabio koš dok je Prkačin dobio ovacije publike. Baš kao i u još nekoliko sličnih situacija. Konačni učinak od 13 poena (šut 6/11), 12 skokova, 3 asistencije, 4 ukradene i 4 izgubljene lopte izgleda solidno, ali dojam igre je bio bolji od toga. Oko njegove budućnosti ne treba strijepiti, mladić je sjajan. Samo je važno da popravi šut za tricu jer se bez njega ne može uspjeti u modernoj košarci, čak ako si centar, a ne krilo što će Prkačin biti. Ovih 0/17 u 7 utakmice u Rudešu izgleda poražavajuće.

Perasović ima šut za tricu, 14/38 u sezoni s 36,8%, ali u subotu ga nije išao. Pogodio je tek jednu tricu od 7 pokušaja, a ukupno je imao 12 poena, 4 skoka, 3 asistencije, 1 osvojenu loptu i čak 6 izgubljenih. Ako bi ga sudili po ovoj utakmici, jasno je da se radi o velikom talentu, ali i mladiću s kojim se mora još jako puno raditi. Najveća mu je zamjerka kašnjenje u reakcijama. Previše puta se u ovoj utakmici dogodilo da Perasović nije dobro pročitao situaciju – loptu koju je trebalo uputiti prema košu bi proslijedio lošije postavljenom suigraču, dok bi drugu opucao iako je asistencija bila bolja opcija. Uz to, problem je i loše vođenje lopte, odnosno dribling, ali sve su to stvari koje se daju ispraviti. Ono što je pohvalno je da ima košarkašku inteligenciju, zna se postaviti na pravo mjesto, a u nekoliko navrata je bio žrtva suigrača koji mu nisu proslijedili loptu na otvorenim pozicijama. Posebno je to bio slučaj u prvom dijelu, a posebno se u nedodavanju isticao spomenuti Rebić.

Bez obzira na male kritike splitskom dijelu zanimanja naše ekspedicije, subotnji 'izlazak' na utakmicu drugog ranga hrvatske košarke je bio itekako uspješan. Utakmica je bila dobra, oba mladića pokazala da su iznimno talentirani, a znoj dvorane i posvećenost navijača, kojima nije bilo teško potegnuti s drugog kraja Zagreba jer ona dvorana u Rudešu ne zadovoljava kriterije za ovaj rang natjecanja, pokazala da je sport i dalje itekako živ. Jer, lako je znati sve o Lionelu Messiju, Cristianu Ronaldu, LeBronu Jamesu ili Kevinu Durantu. Znate li kako se razvijala karijera Tomislava Cvitkovića ili Brune Rebića?

Piše: Emir Fulurija

(Foto: KK Rudeš)