P. Zobec'Ekosustav' Indiane bi mogao implodirati. Potreban mu je reset
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 10.06.25. | 15:00
Haliburton je, nesumnjivo, najbolj igrač Pacersa. Dečko kojeg su njegovi kolege u anonimnoj anketi prozvali najprecjenjenijim igračem u čitavoj ligi, a koji ih je u međuvremenu demantirao i bez čijeg se opipljivijeg košgeterskog doprinosa Pacersi moraju snaći. Jer, nemoguće je očekivati od njega da odjednom evoluira u Kobeja Bryanta, odnosno u tradicionalnog scorera. To nije on, to nisu Pacersi
Estetika je u sportu često precijenjena. U košarci se ona najčešće tiče opće tehnike i šuterskog izbačaja.
„Radije gledam ovog kako promašuje, nego onog kako zabija“, znana je dosjetka kojom se 'očnim testom' raščlanjuju vrsni od slabih šutera. Doduše, estetika nerijetko zna i prevariti. Pa onda spomenuti test postane bezvrijedan. Primjerice, Arijan Komazec je bio pakleni igrač, poznat po svojoj mekanoj ruci. Ali njegova tehnika šuta ne spada u red najprivlačnijih.
Duško Ivanović se također nije mogao pohvaliti bogzna kakvom šuterskom elegancijom, a od lica koja smo imali prilike gledati na ovim prostorima krajnost predstavljaju nekadašnji igrač Cibone, Cedevite (one originalne) i Splita Vedran Vukušić, zatim još jedan bivši član Cedevite John Shurna, dok Slovenac Žiga Habat dan-danas za kruh zarađuje igrajući košarku, iako svaki puta kada se odluči na šut, desetak djece se ostavi košarke.
Izgled, dakle, može zavarati.
Najsvježiji primjer za to je Tyrese Haliburton – najbolji igrač Indiana Pacersa, emocionalni lider, motor momčadi i čovjek koji je tijekom tekućeg doigravanja sakupio impresivan katalog velikih šuteva.
Posljednji je stigao u prvoj utakmici finala. Indiana je gubila 15 razlike protiv Oklahome u četvrtoj četvrtini, na minus devet je bila na manje od tri minute do kraja utakmice. No, Pacersi su se spustili na jedan posjed. Nakon promašaja Shaija-Gilgeousa Alexandera, Pacersi su dali loptu u ruke Haliburtonu. Bek Indiane se kroz gust promet probio do suparničke polovice, pa onda potegnuo dugu dvojku za pobjedu Indiane.
U finalu Istoka, Pacersima je trebalo čudo u Madison Square Gardenu, nakon što su Knicksi imali i 17 poena plusa tijekom zadnje dionice igre. U napadu u kojem su hvatali produžetak, Haliburton se na sedam sekundi do kraja sjurio prema košu, u reketu je izgubio pa opet uspostavio kontrolu nad loptom, izašao je iza linije za tri poena, šutnuo, a lopta je nakon odbijanja od obruča upala unutra. Doduše, to je bilo dovoljno samo produžetak, budući da je nagazio liniju za tri poena.
Step-back tricom presudio je Clevelandu u drugoj utakmici polufinala, dok je protiv Minnesote u petoj utakmici prve runde presudio pobjedničkim polaganjem.
Međutim, njegova šuterska tehnika djeluje neprivlačno. Izbačaj i sve što slijedi nakon toga ne djeluju prirodno. Evo, uzmite taj šut protiv Oklahome: Haliburton se zaletio desno, noge su bile raširene, a na njegovoj ruci protivnički igrač. Kada je ispustio loptu iz ruku, taj šut je djelovao loše: iz nezgodnog kuta, visokog luka… A onda se sjetite tko ga je uputio i svih onih nemogućih šuteva prije toga koji su nekim čudom pronašli put do koša.
Ako nas je nečemu Haliburton naučio ove sezone, to je onda da ne postoji šut koji je za njega prečudan ili pretežak (osobito kada se lomi utakmica) i niti jedno vodstvo nije sigurno kada igrate protiv njega i Indiane.
Haliburton, međutim, nije tip igrača koji koševima donosi prednost Indiani. Da, imao je četiri briljantna šuta u playoffu. Kada ne uspije prebaciti brojku od 20 poena Pacersi su na omjeru 27-28, a kada je na preko 20, onda su na 32-4. Ali to nije njegova igra. On je igrač koji razigrava, više je Rajon Rondo nego James Harden. Vidjeli smo kako je Indiana djelovala u drugoj utakmici, kada su Oklahomini obrambeni specijalci ugasili najboljeg igrača Pacersa.
Ljepota Haliburtonove igre je u tome što vas jednim šutom može natjerati da sve loše prije toga ekspresno zaboravite. I mučenje u postavljanju i izgradnji napada, i izgubljene lopte, i promašene šuteve. U ovom finalu Indiana mora naučiti kako igrati bez njegovog osjetnog košgeterskog učinka, a Haliburton kako da radi sve ostalo. Do sada je imao osam izgubljenih lopti, najviše u nizu od dvije utakmice od ožujka prošle godine. Imao je samo 12 asistencija u seriji - jednu manje nego u šestoj utakmici finala Istočne konferencije.
Pacersi su vrhunska momčad sazidana oko jednog prilično skromnog i nesebičnog superstara. Njihova najveća prednost je, kako to zgodno opsiuje trener Rick Carlisle, „prepoznatljiv ekosustav“ s brzim napadom u kojem svatko ima dodir s loptom, a koji protivničku obranu drži izvan ravnoteže tako što ne pruža niti jednu glavnu metu koju se mora čuvati.
Taj napad je često učinkovit, sklopljen na način da nadoknadi nedostatak punokrvnog strijelca. A kada se Haliburton zaglavi, onda se dogodi druga utakmica finala…
Haliburton je, nesumnjivo, najbolj igrač Pacersa. Dečko kojeg su njegovi kolege u anonimnoj anketi prozvali najprecjenjenijim igračem u čitavoj ligi, a koji ih je u međuvremenu demantirao i bez čijeg se opipljivijeg košgeterskog doprinosa Pacersi moraju snaći. Jer, nemoguće je očekivati od njega da odjednom evoluira u Kobeja Bryanta, odnosno u tradicionalnog scorera. To nije on, to nisu Pacersi. Nastave li od njega tražiti poene, njihov ekosustav bi mogao – implodirati.
