Danko Cvjetićanin: “Nikad nisam vidio talent i posvećenost kakvu je imao Dražen. NBA? Liga igrača i menadžera“

„Spremam se za termin kod zubara, pa nisam baš najboljeg raspoloženja“, javio nam se Danko Cvjetićanin.

Svjesni ozbiljnosti situacije, odvratili smo kako ćemo dati sve od sebe da barem ovaj intervju ne stvara osjećaj sjedenja na zubarskom stolcu...

Prouči cjelokupnu ponudu za košarku na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Mlađi teško, ali stariji će se sa sjetom prisjetiti kakvu je 'praćku' u ruci imao Cvjetićanin. Čovjek koji je s Cibonom bio europski prvak 1986., koji je godinu dana kasnije stavio ruke oko naslova Kupa pobjednika kupova i oko čijeg su vrata bili okačene svjetske i olimpijske kolajne s jugoslavenskom i hrvatskom reprezentacijom.

Osim toga, imao je taj blagoslov, ili 'prokletstvo' da mu je partner na bekovskoj poziciji bio Dražen Petrović. Blagoslov jer je izbliza mogao doživjeti kako to radi neponovljivi genijalac, a prokletstvo jer je teško netko drugi mogao zasjati pored Dražena. Ali i u tome je naš sugovornik pronašao motivaciju, kako nam je otkrio.

Danas mu je, pak, glavna preokupacija njegov košarkaški kamp u Novigradu, a pripremajući se za intervju, naletjeli smo na plakat koji promovira spomenuti kamp, na kojem stoji 'šutiraj kao Danko'. Šut je upravo bio njegova uža specijalnost, njegov 'kruh i mlijeko'. A složit ćete se, igrajući u istoj momčadi s jednim od najboljih šutera ikada, trebalo je znati šutirati...

Cvjetićanin je u listopadu otpuhao 61 svjećicu s rođendanske torte i odlučio da je nakon 26 godina rada u NBA-u došlo vrijeme za reći 'dosta'. Polovicu tog radnog vijeka je odradio kao skaut za Philadelphia 76erse, drugu polovicu za Brooklyn Netse...

„Malo sam se, da budem iskren, zasitio svega toga. Puno je to putovanja, 150 dana godišnje izvan Hrvatske i trebao mi je odmor od stresa, trčanja po aerodromima, procjena igrača, razgovora s trenerima... Imam obitelj i to mi sada odgovara“.

Kako se uopće postane skaut za jednu NBA momčad?

„Sigurno da iskustvo igra dosta veliku ulogu, zatim znanje i sposobnost procjene igrača. No koliko god ljudi idealizirali NBA ligu i ovdje moraš imati nekoga tko će te 'gurnuti' i pomoći ti, a onda sve ovisi o tebi. Meni je pomogla Kim Bohuny, ona se bavila internacionalnim stvarima i svime što se događa izvan Amerike. Upoznao sam ju na SP-u u Torontu 1994. godine. Tijekom karijere sam imao sreću da su me vodili vrhunski treneri, a i ja sam na zalasku svoje igračke karijere počeo razmišljati na malo drugačiji način o košarci i to sve mi je pomoglo. Kasnije sam se dokazivao kroz procjene, razgovore, analize i tako sam odradio tih 26 godina“.

Igor Kralj/PIXSELL

NITKO KAO DRAŽEN

„Karakter stavljam jako visoko na listi prioriteta, jer to je jedan od glavnih pokretača koji jednom igraču može pomoći da se zadrži u NBA ligi. Naravno, njegove košarkaške mogućnosti i igračka kvaliteta igraju glavnu ulogu, moraš biti jako dobar u nekoj stvari: šutu, dodavanju, ili nečemu trećem, ali karakter je taj koji od igrača radi nešto posebno. Želja za uspjehom, sportski život, ambicija da radiš na sebi i budeš bolji pa zatim radna etika koja je užasno bitna, da ne odustaneš na prvoj prepreci i da se na zadovoljiš prvim ugovorom... A kako bi doznao te stvari, skaut mora obaviti mali milijun razgovora, s trenerom, pomoćnicima, suigračima, dakle svih ljudi koji bi mogli dati potpunu sliku – koliko voli košarku, koliko je 'unutra', je li dobar za svlačionicu... Ali prije svega toga dolazi igračka kvaliteta, analiza atleticizma, brzine, skočnosti, tipičnog načina davanja poena, obrane i tako dalje. Danas se kroz video analizu može puno toga vidjeti i doznati, a skauti su orijentirani na to da saznaju što više o igraču“.

Što je onda po vašim kriterijima najvažnije kod mladog igrača koji ima aspiraciju zaigrati u najjačoj košarkaškoj ligi svijeta? Je li danas bitniji košarkaški IQ ili pak atleticizam kada je riječ o NBA-u?

„Ključ igranja u NBA ligi je atleticizam. Europski igrači teško mogu uhvatiti ritam američkih igrača kada je riječ o atletskim sposobnostima, iako ima izuzetaka, ali generalno je to tako. Ako nemaš atleticizam, ako si sporiji i manje skočniji, onda moraš znati postići koš na drugi način, dakle, na račun košarkaškog IQ-a, sposobnosti da čitaš igru bolje od drugih... Pričamo o Nikoli Jokiću i Luki Dončiću, pa i Bojanu Bogdanoviću koji ima nevjerojatan šut. Ukratko, ako nisi brz, eksplozivan i skočan, moraš imat neku vještinu koja prolazi u NBA ligi, a to je jako teško ako nisi atletski nadaren. Ima europskih igrača koji su tijelima stvoreni za NBA, poput Giannisa Antetokounmpa ili Rudyja Goberta, ali oni nisu tako česta pojava. Pravo prvenstva se u Americi uvijek daje atletskim igračima, po svim kriterijima. Oni reagiraju na to. U Americi se kaže play hard, u Europi play smart, mislim da to dobro oslikava idejne košarkaške razlike“.

Jeste li se do sada susreli s talentom kakav je bio Dražen i koliko se promijenila radna etika kod mladih igrača? Kada je riječ o radnoj etici, ponovno na pamet prvo pada Dražen jer on nam je svima nekakva polazna točka kada je riječ o radu i treniranju, pa kakve danas radne navike imaju mladi igrači?

„Ma nisam, ne. Dražen je bio nenadmašan, broj jedan kada je riječ o posvećenosti košarci. Nitko ga u tom segmentu nije morao gurati, sam je trenirao, sam se motivirao, sam si je zadavao dodatni rad i to ne mjesec dana ili jedno ljeto, nego čitavu karijeru. Stalno si je podizao ljestvicu, imao posebne programe dodatnog rada u svakom klubu u kojem je igrao, poseban plan prehrane... Dražen je nevjerojatan primjer, on je bio ono što volimo reći 'jedan od milijun'. Ne postoji takav talent niti takva opsesija prema košarci kakvu je on imao. Igrači danas nisu fanatični oko košarke, uspjeha, rada. Nije sve crno-bijelo, ima igrača koji itekako rade na sebi i žele se poboljšati, žele uspjeti, ali do danas nisam vidio takvu potpuno posvećenost košarci kao što sam ju vidio kod Dražena“.

Ivo Cagalj/PIXSELL

Što ste naučili od Dražena igrajući i dijeleći s njim svlačionicu?

„Dražen je meni, a i ja njemu, bio zdrava konkurencija, htio sam biti bolji od njega u šutu, što je bila naša uža specijalnost, iako je on, jasno, igrao puno više s loptom i bio kompletniji igrač od mene. Nakon treninga smo ostajali po pola sata, sat vremena i uvijek si zadavali neke ciljeve. Poput, recimo, deset ubačaja sa svih pet pozicija na parketu na jedan koš, pa onda na drugi. Znalo je tu biti i po 200, 300 ubačaja, nekada i 500. I on i ja smo košarkaški bili odgojeni na taj način i to je, ako me pitate, jedini put do uspjeha - da naporno radiš i treniraš te da će ti se sve to onda vratiti na utakmici“.

Radili ste s mlađim kategorijama u Ciboni, ali kako to da se nikada niste odlučili na seniorsku trenersku karijeru?

„Imao sam jednu trenersku ideju i pričao o tome s jednim menadžerom, ali nije uspjelo. Propustio sam trenutak netom nakon igračke karijere i taj period od pet, šest godina, jer sam bio skaut. Bilo mi je dobro i tako je ostalo. Izuzetno cijenim trenersku profesiju, jako ju vrednujem i smatram da je nevjerojatno bitna, posebice za mlade igrače. Iako sam dobar dio radnog vijeka proveo u NBA-u, pripadnik sam euro-košarke koja je inteligentna, koja igrače tjera na razmišljanje i gdje je trenerski posao u rangu zanata“.

EUROPA ISPRED SAD-a

I danas postoje prijepori oko toga ima li mjesta europskoj filozofiji u NBA-u. Može li, recimo, Željko Obradović sa svojom košarkaškom idejom i stilom vođenja prosperirati u Americi?

„Željko je bio na pragu Brooklyna, na moju sugestiju, ali tadašnji vlasnik Netsa, Mikhail Prokhorov, je to stopirao, iako i danas ne znam zašto. Nikako se nisu mogli dogovoriti sa Željkom, iako je on bio već jednom nogom u avionu, ali ispalo je tako kako je ispalo. Pitanje je na mjestu, ali treba uzeti u obzir da su u SAD-u pravila ponašanja cijele organizacije potpuno drugačija nego u Europi. U Americi je to spektakl koji nekada čak ide do granice apsurda i spektaklu se daje prednost ispred sporta. U Europi treneri imaju jako puno ovlasti i slobode u slaganju momčadi, a disciplina je uvijek u prvom planu. NBA liga je liga igrača i menadžera koji postavljaju svoje uvjete i tu su mnogi klubovi u pat-poziciji iz koje se ne mogu izvući. Igrači postavljaju i smjenjuju trenere, dovode i odvode druge igrače i to je ozbiljan problem. Ali o tome se, logično, javno uopće ne govori, ali to je tako“, priča Cvjetićanin pa dodaje:

Marko Lukunic/PIXSELL

„Smatram da bi europski treneri jako dobro funkcionirali u NBA-u, ali ako bi se donekle prilagodili pravilima ponašanja prema igračima. Ružno zvuči, ali mislim da europski treneri imaju neusporedivo veće košarkaško znanje, to su najbolji treneri na svijetu što se jasno vidi na planu taktike, postavljanja utakmica, skautinga i opće ideje igranja košarke. U Euroligi je svaka utakmica poput partije šaha, dok se u Americi to može vidjeti tek u doigravanju. Ali zato će oni 'impresionirati' sa sto pozvanih akcija na ovaj ili onaj način, ali na kraju dana NBA je liga koja daje prednost superstarovima. To je takav mentalitet. Amerika obožava tu ideju superheroja. Na koncu, te zvijezde prodaju dresove i ulaznice. Vraćamo se ponovno na esenciju sporta koja najviše gubi takvim forsiranjem igre jedan na jedan. OK, u ligi trenutačno sjajno stoje momčadi poput Bostona i Clevelanda koje igraju više momčadski, bio je tu godinama i San Antonio na vrhu, ali na kraju se sve svodi na to tko će zabiti pobjednički koš...“

Za koje ste se igrače založili u NBA-u? Pretpostavljam da su to bili Bojan Bogdanović i Džanan Musa...

„Tako je, a i Mirzu Teletovića sam isto preporučio, on je bio 'legit', kako se to kaže u Americi, prava stvar, samo što je imao zdravstveni problem. Musa je i danas na granici NBA lige, jer igra za Real Madrid i igra dobro“.

Postoji li neki igrač za kojeg ste se založili, a da na kraju nije došao u Sixerse ili Netse?

„Bilo ih je dosta, Mehmet Okur je bio na probama u Philadelphiji, svi su ga stavili na zadnje mjesto, ja sam ga stavio na prvo, za njega sam se založio i objasnio zbog čega. Založio sam se i za Dirka Nowitzkog, iako je jedan čovjek iz Sixersa tvrdio da neće biti dobar u NBA ligi, a ja sam tvrdio obrnuto, da je visoki igrač koji je mobilan i zna šutnuti tricu stvoren za NBA... Za Kirilenka sam također agitirao, nevjerojatno je koliko sam ga htio i tvrdio koliko je bitan i na kraju ga nismo doveli. Ali to je normalno, ja sam ipak samo skaut, a oni ne donose odluke“.

Europljani su danas na velikoj cijeni u NBA ligi, prije to baš nije bilo tako... Naslovne uloge pripadaju upravo igračima s našeg kontinenta.

„Europljani su pokazali da mogu biti jako bitni. Nikada u povijesti europski igrači nisu imali ovoliko važne uloge kao zadnjih, reći ću, pet godina. Ne pamtim da su u vrhu statističkih rubrika Europljani bili vodeći u poenima, skokovima, blokadama. I to je sigurno njima zvono za uzbunu, ipak najviše igrača crpe s koledža, a i zato se širi liga. Po meni je i jedan od razloga pada gledanosti što njima nedostaje domaćih zvijezda“.

Ron Chenoy-Imagn Images

SESAR JE DOBAR POTEZ

Stanje u domaćoj košarci je porazno, što je jedna posebna tema. Kako gledate na domaću košarku i je li problem isključivo manjak novaca?

„Manjak novca nije glavni problem, on bi mogao biti spas, ali bez prave ideje i pravog plana je pitanje i bi li s ozbiljnim novcima nešto napravili. Svijest o modernoj košarci je na niskoj razini u Hrvatskoj, to ne datira još od jučer nego traje gotovo 30 godina kada smo košarku predali u ruke sucima. Nemam ništa protiv sudaca, to su isto ljudi koji rade svoj posao i sve je to u redu, ali košarka je morala biti u rukama trenera i trenerske elite, odnosno onih koji žive i misle košarku. Mi smo, za razliku od drugih zemalja, otišli u nekom drugom smjeru. Bio sam član Generacije 92 koja je nešto probala promijeniti, ali na kraju je to ispalo nedovoljno dobro. Nismo bili općeprihvaćeni, iako smo imali dobru namjeru. Nismo uspjeli senzibilizirati javnost i generirali smo više neprijatelja i onih koji su nam podmetali... Puno je paralelnih problema, od neplaćanja struke i trenera, nedostatka interesa za ligu i košarku, ljudi su postali ravnodušni... Svi su se nekako okrenuli sebi i takva je klima i u Savezu, da se ljudi ne žele baviti ovim problemom. Mi smo jako dugo u toj prosječnosti, ispali smo u svim kategorijama iz A liga, i to ne da nije zvono za uzbunu, nego je poražavajuća činjenica. I nitko se previše ne uzbuđuje oko toga i nitko se ne osjeća odgovorno, svi imaju 'savršene' odgovore i ti 'savršeni' odgovori su dovoljno dobri da se nitko ne bavi tom temom. I na kraju ti odgovori su dovoljno dobri da se sačuvaju pozicije“.

Hrvatska košarkaška reprezentacija je sve do proteklog mjeseca proživljavala svojevrsnu renesansu. Procvat je krenuo ustoličenjem izbornika Josipa Sesara koji nas je, od 'kvalifikacija za kvalifikacije' vodio do pobjede protiv Turske u Istanbulu, do finala kvalifikacijskog olimpijskog turnira u Pireju, da bi se onda dogodio još jedan razočaravajući poraz u kvalifikacijama za Eurobasket, protiv BiH u Sarajevu...

„Sesar je bio dobar potez, iako mi se nije previše svidjela ta priča oko njega i Darija Gjergje i Ace Petrovića, to se nije smjelo dogoditi na taj način, da Acine sugestije nisu bila prihvaćene u Savezu. Sesar je ambiciozan trener, ima najbolju namjeru da dovede reprezentaciju tamo gdje je bila. Igrači su dobro reagirali na njega, ali kako to obično kod nas biva, pozitivna promjena nije bila dugog vijeka, a dugoročna promjena stanja je ono što nama treba, a to je i najteže. Jasno, lako je ovako sa strane pričati, ali tu pričam o promjeni navika, treniranja, čitavog sustava, standarda. U teoriji i dijagnozi svi sve znaju i tu smo savršeni, a u praksi je drugačija priča. U reakciji smo spori i loši, naš najveći problem je sustav obrane koja nam opada. Iz dobre obrane počiva dobar napad, samopouzdanje se bilda obranom i to je jedini 'talent' kojeg možeš dovesti do višeg nivoa. Ako imaš manjak napadačkog talenta, onda se mora početi od obrane. Drugi veliki problem je što nemamo one najbolje igrače na raspolaganju, ali to nije samo naš problem. Mi još uvijek imamo šanse za proći na Eurobasket i ne bih išao u kritiku prema bilo kome jer to u ovom času nema smisla. Po meni Sesar radi dobar posao, pozitivan je, vidi se da želi učiti, želi se nadograditi i treba mu dati mir“.

Stefanos Kyriazis/IPA Sport / ip/IPA

Jako puno se priča o sustavu, spominje se i košarkaška akademija po uzoru na neke druge zemlje, gdje bi se u svim uzrastima igralo na određeni način. Je li to rješenje ili tek dio rješenja?

„To bi bilo jako dobro, ali prije toga mora postojati suglasje struke koja će to voditi na pravi način, a ne samo pro forma. To zaista mora biti suglasje najboljih u struci koji će postaviti temelje akademije i sustava košarkaških vrijednosti. Francuska i Australija su, recimo, napravile sjajan potez s tim. Ako i kada do toga dođe, da uvedemo pravilne stavove i načine razmišljanja, onda moramo biti strpljivi, kako bi te klince za šest ili sedam godina, stavili u pravu situaciju. Što se tiče lige, to će biti izuzetno zahtjevno jer su sponzori povučeni, ne žele davati novac u nešto što nije profitabilno. Budući da je u našoj državi apsolutno sve, nažalost, vezano uz politiku, onda bi se trebao mijenjati zakon, omogućiti porezne olakšice, ili barem da se porez mora platiti samo jednom, a ne više puta. Ako treba i da to bude kontrolirano ulaganje u sport gdje će se onima koji žele uložiti u klubove olakšati i da će onda i oni biti motivirani uložiti svoje novce“.

SVI 'GRIJESI' CIBONE

Iz perspektive budžeta i novaca, kako gledate na to da Partizan i Crvena zvezda imaju debelo preko 20 milijuna eura jake budžete, a Cibona krpa kraj s krajem?

„Generalno je problem košarke u Europi razlika u budžetima i nerazmjer između klubova. Neki klubovi su osuđeni na stvaranje rezultata ili plivanja u prosječnosti s malim budžetima i tu bi se trebalo uvesti neko pravilo. Usporedimo li Srbiju i Hrvatsku, to su ogromne razlike, osim, jasno u novcima, i u društvenom angažmanu. Košarka je u Srbiji poput religije, ljudi se svakodnevno bave košarkom i mnogi koji imaju novaca žele ulagati u sport, a da ne pričamo o novcima države i sponzora, pa onda i nadmetanja u ulaganjima između onih koji više vole Partizan i onih koji vole Crvenu zvezdu. Imamo i drugačiju povijest u posljednjih 20-ak godina – Srbi imaju trenersku elitu koja pokušava riješiti probleme, slične kakve imamo i mi, ali onih rješavaju, a mi ne. Struka je kod njih puno više involvirana u problematiku nego kod nas“.

Je li vam teško gledati stanje u kojem se danas nalazi Cibona, ali i generalno domaća košarka? Pričate li sa svojim bivšim suigračima o tome kako nam je košarka pala na niske grane?

„To je stalna tema razgovora, samo što ti razgovori traju sve kraće i ta tema je nekako izraubana... Cibona pokušava s predsjednikom Šerićem pronaći neko rješenje i nadam se da će on možda doći do rješenja. Ima veliki entuzijazam da riješi nagomilane dugove. To je iznimno teška zadaća, jer tkogod sa strane ima drugu ideju je u krivu. Lako je u teoriji biti na čelu Cibone, ali u praksi i ne baš. Košarka je nemilosrdna, moraš stalno biti konkurentan jer inače ostaješ bez igrača, moraš sprječavati da ti igrači prerano odlaze iz kluba i orijentirati se na proizvodnju igrača. Problem je dubok, a na kraju se sve svodi na novac.“

Goran Stanzl/PIXSELL

Dojam je kako ste aktivno uključeni u problematiku Cibone?

„Nisam aktivno, ali tijekom godina sam čuo jako puna teorija i oprečnih priča, pa sam jednom prilikom otišao na kavu s Tomislavom Šerićem i on me razuvjerio u mnogim stavovima. S Cibonom prije njega sam imao jako neugodna iskustva, pa me tako jednom nisu ni pustili u dvoranu. Ali nakon razgovora s njim sam shvatio koliko je to nezahvalan i težak posao“

Planirate li onda „dati ruke“, doći u Cibonu?

„Uvijek sam na dispoziciji, čujem se povremeno sa Šerićem i tu sam da pomognem. U Ciboni je veliko pitanje dugovanja, uvijek se vuku neki repovi i stvari se krpaju iz mjeseca u mjesec. Bitan je odnos Grada prema klubu, i mnogima se neće svidjeti ovo što ću sada reći, ali na Cibonu se treba gledati drugačije nego na druge klubove u Zagrebu i apsurdno je sve ostale uspoređivati s Cibonom. Tako je i s KK Splitom u Splitu. Tradicija i povijest kluba su od neprocjenjive vrijednosti, ali ljudi to teško shvaćaju ili ne žele shvatiti. Ne treba to tek tako baciti u vjetar. Čini mi se da je Grad, na čelu s gradonačelnikom, to uvidio i da će se na kraju pronaći najbolje rješenje za klub. Znam da je za sve što se događa iza kulisa usko vezano uz novce i koju god ideju, želju ili cilj imali, na kraju svi putevi vode prema toma koliko što košta i koliko se to mora platiti. Nekada davno, mi smo se samo bavili košarkom, a sada se krpaju rupe. Živimo u društvu negativizma, ljudi misle da bi trebalo ovako ili onako, i ne sumnjam da mnogi imaju dobre namjere, no nekada je teško to razlučiti. Teško je ocijeniti tko i zašto govori i koliko tu ima politike. A baš ta politika nije iskoristila šansu i uglavnom je ovom klubu pa i sportu, donijela jako puno loših stvari“.

U Ciboni su se godinama donosile loše odluke, bilo je tu svega i svačega, no vidite li možda neku kapitalnu pogrešku? Recimo, prepuštanje euroligaškog mjesta Zvezdi 2014. godine kada se osvojila ABA liga i nakon kojeg je Zvezda doživjela uzlet, ili pak, situacija u kojoj se nije pustilo Emila Tedeschija u klub?

„Situacija s Tedeschijem je sigurno ključna. To je bila prilika da se klub postavi na zdrave noge, ali tadašnja vlasnička garnitura je to odbila. Ne znam detalje, ali tu se morao postići dogovor. Uvjeren sam kako bi Tedeschi poštovao i tradiciju i povijest Cibone, jer znam da je košarkaški zaljubljenik i da bi Cibona mogla ostati to što jest. Uz zdrave novce koji bi s njim ušli u klub, to bi bio pravi potez. A kada pričamo o Euroligi, nisam siguran da li bi se dogodio uzlet kakav je doživjela Zvezda. Cijeli taj euroligaški pogon je jako skup i možda bi to jednu sezonu funkcioniralo, ali opstojnost projekta bi dugoročno bila upitna bez jakih sponzora“.

Davor Puklavec/PIXSELL

Da ste, kojim slučajem, u poziciji odlučivati, od čega bi vi krenuli? Ne samo u Ciboni, nego u domaćoj košarci.

„Krenuo bih od trenerske struke i trenerske profesije. Znam da to nije tako jednostavno, međutim, Savez bi morao preuzeti centralističku ulogu moderatora i promotriti što se i kako radi po klubovima tako da se zaposli trenere i sukladno poslu ih plaćati. Jasno mi je kako ovo zvuči, no ako pričamo o idealnoj situaciji onda, ponavljam, treba poći od trenerskog posla, da se uhvati korak s modernim trendovima košarke i da se radi na nivou koji će odrediti – struka“.

Hajde da ipak pokušamo razgovor zaključiti u pozitivnom tonu. Rekli ste ranije da u Hrvatskoj vlada apatija prema košarci, ali, ako dozvoljavate, ne bih se sasvim složio s vama. Primjerice, ogled Hrvatske i BiH u Draženovom domu pokazao je da interesa za košarkom itekako ima...

„I treba postojati raznolikost mišljenja i stavova, to nam i treba! Istina je da se ljudi mogu 'probuditi' iz toga, doživljavam to povremeno na ulici, kada me pitaju 'što nam se to događa s košarkom'. Ljudi se živo sjećaju nekadašnje košarke i još uvijek žele da domaća košarka bude što je nekoć bila. To je, slažem se, pokazala i ta utakmica BiH. I dok se u reprezentaciji još uvijek može napraviti dobra i pozitivna priča, s hrvatskim klubovima je to drugačije, a o čemu govori i posjećenost utakmica. Iskreno se nadam da će se vratiti ona košarkaška vremena, no za tako nešto se mora pronaći rješenje. I za Cibonu i za sve ostale. Imamo klince koji dolaze, tu su mali Ukić i mali Garma, to su sada naše nade, da će oni doći i uspješno zamijeniti naše starije igrače. Sada je na svima nama da vidimo kako ih možemo dovesti u najbolju moguću situaciju“, podvukao je Cvjetićanin.

Eto, iako su neke teme bile pomalo tmurne, a takve je stvari obično teško zaobići kada je riječ o domaćoj nam košarci, nadamo se da nije bilo kao na zubarskom stolcu...

„Ha-ha, nije, ne, niti blizu“.