12 izgubljenih: Ovo su najveći propali talenti hrvatske košarke

Po pitanju hrvatskog sporta, i inače je možda njegova najočitija rak-rana, odnosno košarka, jedna od svakodnevnih točaka dnevnog reda. Problem je rijetko kompleskan i slojevit, a pojedinci koji ga vole konkretizirati često posežu za imenima i s obzirom da je i sâm Michael Jordan rekao da ‘’igrači osvajaju naslove, ne organizacije’’, logično su oni protagonosti hipotetskih nagađanja.

Što bi bilo da je ovaj ili onaj realizirao svoj talent je jako često pitanje, no treba uzeti u obzir da među tim igračima vjerojatno ima i onih kojima je karijera ispala upravo onakva kako su htjeli da ispadne. Jedan Josip Sesar nije htio žrtvovati određeni komoditet u životu odnosno stvari koje su mu bitne na intimnoj razini, bez obzira što je vjerojatno njegov talent kojemu se poput svemira nisu saznale granice, ostao neizazvan činjenicom da nikad nije igrao u inozemstvu. Samim time i neizbildan.

Pobrojali smo neke od košarkaša za koje je javnost suglasna da su, ili gledajući danas u retrospektivi mogli više, ili je tako djelovalo makar samo u vrijeme kad su se izdvajali među vršnjacima.

Plejmejker, Toni Prostran

Ako bi pad hrvatske košarke skenirali po pozicijama na parketu, sigurno je najveća suša bila nazočna na mjestu razigravača. U razdoblju bez medalja imali smo četiri elitna pleja na europskoj razini, Damira Mulaomerovića, Zorana Planinića, Marka Popovića i Roka-Lenija Ukića. S tim da valja uzeti u obzir da su se igrački zeniti zadnje trojice uvelike kronološki preklopili.

Svu trojicu imali smo na Eurobasketu 2005., 2007. i 2009., kao i na Olimpijskim Igrama 2008. u Pekingu te Svjetskom prvenstvu u Turskoj 2010. I rezultati nisu bili loši - s iznimkom SP gdje je Hrvatska bila 14., uzeli smo tri šesta i jedno sedmo mjesto, izgubivši tri puta u utakmicama u kojima je odlučivala lopta ili dvije.

No već dugo Hrvatska ne može proizvesti igrača visoke razine na poziciji ''jedinice''. Možda najveća nada u prekid te praznine bio je Zadranin Toni Prostran. Igrač iznimnog osjećaja za dodavanje, odlične pick igre i dobrog šuta izvana, najavljivao je svojim izvedbama velike stvari.

Na sebe je navukao pozornost već na U-16 Eurobasketu 2007. na Kreti kada je bio najbolji strijelac prvenstva s 20 poena u prosjeku, a posebno je dojmljiva utakmica protiv Ukrajine u kojoj je utrpao 32 uz šut iz igre 12/16 (7/10 za tricu.) Već krajem te godine debitirao je za Zadar u NLB ligi, no sveukupno nije dobivao previše povjerenja kod Ace Petrovića, poslovično skeptičnog prema mlađim, još ne dokazanim igračima.

2008. je Hrvatska U-18 reprezentacija osvojila broncu, opet u Grčkoj, gdje je ''žario i palio'' s još jednim junakom ovog teksta Marijom Delašom, a početkom 2009. Zadar je preuzeo Zmago Sagadin, te se činilo da će Prostran dobiti više minutaže pod njegovim žezlom. I u početku zaista jest, no i Slovenac ga je počeo micati sve dalje na klupu.

Ljeta 2009. sa U-19 nacionalnim sastavom osvojio je još jednu broncu, ovaj puta na SP, a upisao je u prosjeku 17.8 poena i 5.3 asistencija, čime je bio prvi dodavač turnira. Uzevši statistiku u obzir, ne čudi da je završio u prvoj petorci prvenstva.

Krajem godine pretrpio je ozljedu meniska koljena te je bio primoran na operaciju, a taman negdje usred oporavka svoju je karijeru probao oživiti prelaskom u tada moćni KK Zagreb, te se početkom 2010. preselio u Novi Zagreb. No došao je baš u vrijeme, usudili bi se reći, najmoćnijeg KK Zagreba u svojoj povijesti (doslovno preko noći pretvorenog u silu), kluba koji je te sezone lovio i ulovio dvostruku krunu.

U lipnju 2012. napustio je Trnsko, a koncem ljeta vratio se u svoj Zadar. U novom se mandatu zadržao dvije godina, nakon čega se otisnuo u inozemstvo. Od ljeta 2014. pa do onog 2016. igrao je za dva švedska kluba, prije nego se pridružio litavskom Nevežisu. Zemlja košarke na nj je djelovala očigledno inspirativno te je sezonu 2016./2017. odigrao jako dobro, bio je prvim strijelcem Baltičke lige sa sedam dodavanja u prosjeku te postavio rekord lige po broju istih u jednoj utakmici sa 17.

Te izvedbe priskrbile su mu angažman u grčkom Kolossosu gdje također nije razočarao. Ipak, nakon polusezone se vratio u Švedsku, a sve dobre igre u minulom periodu nisu bile dovoljne da ga se pozove u kadar kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2019. Brzo je prešao u portugalski Porto, sportsko društvo koje gotovo isključivo asocira na nogomet, no minulo ljeto preselio je u Saint Vallier, klub iz treće francuske lige.

Bek šuter, Miro Jurić

Miro Jurić ime je iz starije garde hrvatskih talenata, odnosno datira iz samih početaka neovisne nam države. Rođeni Šibenčanin, još u dresu Jugoslavije je osvojio srebro na kadetskom SP, no i značajnije – osvojio je broncu na SP u Torontu s Hrvatskom (na kojem je ujedno proslavio 22. rođendan).

Mnogi su ga proglašavali najvećim šibenskim talentom poslije Dražena Petrovića, a i sâm je kao klinac imao određeni odnos s njim. Rekao je jednom prilikom da mu je kao klinac na Baldekinu dodavao lopte kad bi šutirao, nakon čega bi ga vozio doma. No Miro nije postao, nažalost, ni sjenom njegova potencijalna nasljednika.

197 centimetara visok, iznimnog talenta, veoma lijepog šuta, tehnički besprijekornog s brzim izbačajem. No kada pitate ljude koji u dobrom pamćenju imaju mlade košarkaške tog vremena, reći će vam da ovaj šibenski neizbrušeni dijamant nije bio voljan odreći se svega što je nužno kako bi uspjeli u košarci na vrhunskoj razini. Sitni užici prosječnog mladog muškarca u najvećoj su mjeri Jurića koštale uspona među elitne vanjske igrače devdesetih kad pričamo o domaćoj košarci.

Igrom slučaja njegov je talent počeo intenzivnije biti primjetan taman u vrijeme tragične pogibije čovjeka kojeg je zasigurno i sam Šibenčanin Jurić gledao kao uzora. Danas se bavi trenerskim poslom već puno desetljeće, a 2018. je postao glavnim trenerom Šibenke. Pred kraj 2019. smijenjen je nakon velikog poraza od Cibone, kad ga je zamijenio Edi Dželalija.

Nisko krilo, Dubravko Dudo Zemljić

I tako dolazimo do Dubravka Dude Zemljića, možda ''the'' najvećeg neostvarenog talenta u odnosu na količinu istog koji je u njemu ključao i čekao da ga se pusti. Svojedobno najbolji junior Europe, Zagrepčanin, iznimnog napadačkog talenta. Imao je odličan prvi korak, najdraže mu je bilo njime probiti prvog čuvara i šutirati s poludistance.

U svojim mladim danima nije dobio pravu priliku u Ciboni, zašto – to ćemo teško saznati u potpunosti (eventualno ako pitamo Jasmina Repešu). U razdoblju nakon svog zenita uvijek je nerado pričao na temu ''što je pošlo po zlu'', no radilo se svojedobno o kompletnom napadaču, a njegova izvedba na prvom Nike Hoop Summitu 1995. gdje nastupaju mlade nade Sjedinjenih Država protiv Svijeta dobro je poznata domaćim ljubiteljima košarke, pogotovo onima srednje životne dobi.

Među svim imenima je ostavio itekakav utisak zabivši 22 poena uz šut 8/9 protiv igrača kao što su Kevin Garnett, Stephon Marbury, Shareef Abdur-Rahim ili Antawn Jamison. A zabijao je na sve moguće načine, iz ulaza, s poludistance, za tri poena, iz kontre, nakon crossovera. Dudo je pravi svjedok ljepote košarke kakva se igrala u povijesti. Ne zato jer je on vrlo brzo nakon postao njen dio, već zato jer je njegov školovani stil igre njen pravi reprezent.

Kao član Cibone je poslan na ''kaljenje'' u Donu gdje je igrao s godinu dana mlađim Gordanom Giričekom, a ostaje dojam kako je u A1 domaćoj ligi ostao puno predugo nakon što ju je prerastao, s obzirom da je, vjerojatno nije pretjerano reći, zabijao 30 kad se sjetio. Nedugo potom zaputio se u Poljsku iz Šibenika, no pravi razlog što on nije ulovio visine koje su mu mnogi predviđali, nikad neće biti do kraja otkriven.

Možda je Dudo tako htio, jer treba uzeti u obzir da se neki sportaši ne žele gurati preko granica, srljati van zone komfora i aposlutno sve karte baciti na uspjeh u profesionalnom sportu. Pogotovo kad su dosegli točku u karijeri da im je on osigurao lagodan život (ili više od toga) i nakon što su se dokazali samim sebima u onim okvirima u kojima im je to bilo bitno. Potpuno legitiman odabir, a u kontekstu toga je nužno da se zapravo publika prestane pitati ''Što je pošlo po zlu?'', kad zapravo nije ništa.

Visoko krilo, Mario Delaš

Mario Delaš možda je košarkaš u kojeg su domaći košarkaški zaljubljenici najviše nada polagali.c Razlog tome je njegove dominantne izvedbe u mlađim selekcijama kako Splita tako i mlade reprezentacije.

2008. na U-19 Eurobasketu Hrvatska je treća, a Mario je u petorci prvenstva te je treći strijelac turnira s 18.6 poena po susretu. 2009. na U-19 Svjetskom prvenstvu na Novom Zelandu proglašen je za MVP-a prvenstva, te se zajedno s Tonijem Prostranom našao u petorci prvenstva koju su dijelili između ostalog s Gordonom Haywardom, igračem koji bi u narednoj sezoni trebao na račun svog košarkaškog umijeća uprihoditi preko 34 milijuna dolara. Hrvatska je tada uzela još jednu broncu, najviše zahvaljujući upravo Delašu i njegovih 20 poena po susretu.

Mario, poput i mnogih naših košarkaša s odličnim temeljem, jednostavno nije radio na igračkim karakteristikama potrebnim da dominaciju koliko-toliko prenese u seniorsku konkurenciju. 2010. je prešao u Žalgiris za 600 tisuća euera, kao još jedan u nizu talenata Splita koji je financijski vadio klub ‘’iz blata’’, što je Dino Rađa tada priznao.

Njegovim imenom se razbacivalo na sve strane, upravo s ranije navedenim ciljem, no u konačnici presjek njegove karijere do današnjeg  dana iznjedrio je glasove koji tvrde kako zapravo, dominaciji u ranijoj fazi karijere usprkos, nije potencijal za igru na visokoj razini u seniorskoj košarci.

U litavskoj ligi je imao skroz korektne brojke nakon što je otišao na posudbu u manji klub, a za vrijeme kratke posudbe u Ciboni borio se za minute s Radoševićem i Zubčičem, vršnjacima s kojima je prošao reprezentativne selekcije (njih trojica rođeni su unutar mjesec dana). No već je tad bilo jasno da su ga ‘’prešišali’’.

VTB liga je bila malo veći izazov pa ga je Žalgiris 2013. prodao u španjolski Obradoiro, no već nakon godinu dana vraća se na ‘’poznati teren’’, u Cedevitu. Igrala se Euroliga, čak i njen Top 16, no bivši najbolji igrač juniorskog Mundobasketa nije imao prezapaženu ulogu u tom vjerojatno najplodonosnijem razdoblju bivšeg zagrebačkog kluba.

Nakon što je pokušaj revitaliziranja njegove karijere u Cedeviti završio kako je završio, 2016. otišao je u estonski Kalev s kojim je osvojio tamošnje prvenstvo, no ni u tom klubu se brojkama nije previše izdvajao. Začas je promijenio sredinu, otišao na Siciliju u Orlandina Basket, gdje je nakon jedne godine produžio na još jednu, da bi 2018. završio u mađarskom Kormendiju.

Krajem prošle godine, nakon što je napravio ‘’puni krug’’, našao se u matičnom Splitu koji je u tom trenutku igrao drugu ABA-u, a gdje je Mario, budimo iskreni, došao uglavnom održavati formu. Ugovor ‘’na žeton’’ je i okončan ubrzo s obzirom da je našao angažman u talijanskom drugoligašu Poderosa Montegranaro.

Je li ovo konačno dizanje bijele zastavice od strane Marija, ne bi znali reći, no ono što je uvijek općenito na kraju priče najvažnije jest da je čovjek na miru sâm sa sobom.

Centar, Bruno Šundov

Oni koji su imali privilegiju gledati Splićanina Brunu Šundova igrajući ‘’ozbiljnu’’ košarku, pogotovo u ranijim danima, svjedoče o njemu kao igraču sa sposobnostima zbog kojih se jednostavno morao naći u ovom tekstu.

222 centimetara visoki centar je imao koordinaciju, finesu kao rijetko koji igrač tih gabarita. Nećemo istrčati ‘’goli na cestu’’ i ustvrditi da je mogao biti hrvatski Yao Ming, ali priroda mu je osigurala temelje da bude veoma jedinstven igrač. Da je neprestano ulagao u igrački napredak karijera bi mu sigurno krenula tim smjerom, no nedavno je dao do znanja kako mu je karijera, između ostalog, poslužila i da što više proputuje:

“Kad sam skužio da ne mogu više igrati na nekom nivou, odlučio sam malo vidjeti svijeta, tako da što egzotičnija zemlja – to bolje. Jedna sezona je interesantna posebno. Počnem sezonu u Bahreinu, pa odem za Nikaragvu, onda u Nikaragvi potpišem za Iran, pa se iz Irana vratim u isti klub gdje sam počeo sezonu.”, rekao je košarkaš koji je apsolutni rekorder kad su Hrvati u pitanju s 34 promijenjena kluba u 17 različitih zemalja.

Od 1999. do 2005. igrao je u NBA ligi, a radi se o vremenu kad su centri starog kova itekako još bili na cijeni, uostalom – upravo u tom je razdoblju azijska legenda s kojom smo ga usporedili ostavio neizbrisiv trag u najjačoj ligi svijeta.

No Bruno je znao zabiti i tricu, promjenom smjera nakon pick and rolla, klasičnom centarskom izolacijom niskim postom… I na još mnoge načine. Daleko je od endemičnog dugonje koji je svoj košarkaški kruh zarađivao samo tako da stoji blizu reketa i ispruži ruke u zrak, a u napadu zakuca zicere.

Ili barem je mogao to biti. U nedavnom podcastu otkrio je kako je jedini igrač u povijesti koji je igrao srednjoškolsku košarku i NBA u istoj sezoni. Slično poput Jurića, naveo je Dražena Petrovića kao uzora po pitanju radne etike i treninga, no što je uzor – netko čiji primjer slijediš. Nažalost, kad je Petrović u pitanju, velika većina naših košarkaša nije otišla dalje od puke fascinacije.

Naprotiv, pričao je Bruno anegdote o tome kako je čak, zajedno s Dirkom Nowitkim, prouzročio da cijela momčad Dallas Mavericksa trenira dva puta dnevno kao i njih dvojica koji su donijeli taj običaj iz Europe, ali na koncu – prema vlastitom priznanju – jedna od najboljih stvari koje mu je košarka vratila jest ta da je obišao planetu.

Ne treba zanemariti činjenice da je igrao s budućim članovima Kuće slavnih poput Nowitzkog, Stevea Nasha ili Reggieja Millera (a kratko i sa LeBronom Jamesom), prošao doslovno ekstreme što se tiče intenziteta shvaćanja košarke, od Bostona do Nikaragve… No mi smo dojma da je košarkaški mogao puno više, barem igrački. Trenerski je tek na početku puta.

KLUPA: Zvonko Buljan, Toni Dijan, Luka Drezga, Hrvoje Kovačević, Marko Morić, Igor Miličić, Marino Šarlija + Zoran Vrkić, Aleksander Ugrinoski

(foto: Reuters, Pixsell, grafika: Vedran Duhaček)