Promocija knjige 'Dražen': "Bio je emocija, legenda, ali i čovjek"

Tog 7. lipnja 1993. godine odvio se najtužniji dan hrvatskog sporta, dan kada je Dražen poginuo. Obično u trenucima ogromne tuge posegnemo za utjehom u kojoj bi, kao, vrijeme trebalo izbrisati teške osjećaje. Kada je riječ o Draženu, to je malo teže za prihvatiti. Pa, iako se tuga oko njegovog odlaska s ovozemaljskog svijeta ne može izmjeriti, i dan danas se emocije bude na njegov spomen.

Dražen je bio više od košarke i sporta, poput kakvog mitskog bića čija je legenda i dan danas itekako živa. I koja izaziva i poštovanje i ponos i ljubav.

Prouči cjelokupnu ponudu za košarku na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Povodom 30. obljetnice njegove smrti, Sportske novosti su izdale knjigu „Dražen”, a na današnjoj promociji u Muzeju Dražena Petrovića uživo smo se uvjerili koliko Dražen znači.

Skupilo se tu mnoštvo košarkaških lica, Draženovih prijatelja i bivših suigrača, bili su tu i Aco i majka Biserka, knjigu koji su uredili kolega novinar Tvrtko Puljić i glavni urednik Sportskih novosti Robert Šola, najbolje opisuje rečenica iz teksta kojeg je napisao Zvonimir Boban.

„Dražen je bio emocija”.

I upravo je knjiga takvog sadržaja, puna emocija, nepoznatih ili manje poznatih anegdota iz Draženovog života, ispovijesti njegovih intimusa, poput Stojka Vrankovića, ali i tekstova novinara koji su opisali što je Dražen značio.

„Kada smo u redakciji razmišljali o tomu kako obilježiti 30 godina od Draženovog odlaska, zaključili smo kako bi jedna knjiga dodatno pobudila tu uspomenu na Dražena i sve ono što nam je on dao i ostavio”, istaknuo je Šola.

O Draženu je pričao i Aco Petrović.

„Godine 1983. Šibenka je postala prvak države, na manje od 24 sata, budući joj je naslov u nedjelju već oduzet. Tih dana, kada je oduzet naslov, Dražen je odlučio otići u vojsku. Otišao je s jadno definiranim ciljem jer se morao maknuti od mamine hrane koja je bila previše kalorična. Ha mislim, je, tako je bilo. Bio je u Puli, prvih 5-6 mjeseci s Velimirom Perasovićem i obojica su bjesomučno igrajući 1 na 1, šutirajući i vježbajući, pokušali biti bolji”, naglasio je Petrović, pa dodao:

„Kad vidite Dražena kada je godinu kasnije došao u Cibonu, to je tijelo bilo sasvim drukčije. Dalje, nije Dražen došao u Cibonu zbog mene, nego zbog onog Nakićevog koša Zvezdi u finalu bivše države, koša kojim Cibona postaje prvak. Draženov je cilj naime bio igrati Kup prvaka. Te dvije godine u Zagrebu je vladao pokret. Cibona se živjela na svakom koraku, danas s dosta nostalgije gledamo na to. Međutim, godine 1986. i onaj Zadar. Najteži poraz u povijesti Cibone. Onda kad je Pop (Petar Popović) od 27. do 45 minute jer se igrao produžetak zatrpao Cibonu s 36 koševa. Čitav Zagreb je bio blokiran, ništa nije funkcioniralo, doslovno. To je nalikovalo na pogreb koji je trajao 30 dana. No, drugi dan nakon tog poraza, ja u komi, svi u komi, Dražen je stavio osmijeh na lice, uzeo loptu i kaže - "Nitko nije dobio sve svoje utakmice koje je odigrao, nitko”, rekao je Aco.

Zaključno, nazočnima se obratio kolega Tvrtko Puljić.

„Zahvala posebna gospođi Biserki Petrović na svemu što je napravila zadnjih 30 godina u spomen na sina, na Dražena. Hvala i Aci na briljantnom tekstu koji je ispisao. Hvala Stojku Vrankoviću na ponuđenoj emociji, čovjeku koji je bio najbolji Draženov prijatelj, čovjeku koji nije puno minulih 30 godina govorio o Draženu, ali je sada uspio kroz svoj tekst puno toga napisati, otkriti, ponuditi čak jednu malu ekskluzivu. Zahvaljujem Nevenu Spahiji, Zvoni Bobanu, Goranu Ivaniševiću, svim dragim kolegama iz Sportskih novosti, Jutarnjeg lista, tako i dvojici novinara iz Srbije, te Bosne i Hercegovine koji su napisali svoje osobne i dirljive tekstove u ovoj knjizi. Sve što smo htjeli dobiti smo mislim na koncu i uspjeli kroz ovu knjigu i poruku, a ona je da Dražen nije samo legenda već je Dražen i čovjek. Ukoliko nešto od toga budete uspjeli pronaći u ovoj knjizi, mislim da smo mi svoj posao napravili”.