ZORAN ČUTURA: Pitanje perspektive

Gledate li nogomet? Naravno da gledate...Tko ne gleda...? Sve i da čovjek želi pobjeći od njega, ignorirati ga, opaliti kontru cijelom svijetu, svima koji gledaju, pa se baviti nečim desetim - ne ide. Trenutno, ovih mjesec dana, od nogometa se ne može pobjeći, kao što se ne može pobjeći od, štajaznam, Severine, ekonomskih emigracija, nedostatka sezonske radne snage, predsjednice ili premijera. Pa ni ne treba bježati, mislim da je Svjetsko prvenstvo u nogometu zanimljivije čak i od Olimpijskih igara, planeta nam se malkice sporije okreće dok traje. Ne mislim da treba gledati sve,to je u prvoj fazi natjecanja stvarno patologija - kod treće utakmice dana valja se pošteno napregnuti da bi se čovjek sjetio tko je igrao prvu utakmicu. A četvrti dan ona prva tri su izbrisana mokrom krpom, pivska amnezija... Takav je format; puno, brate, tu ima nekih čudnih reprezentacija s egzotičnim, nepamtljivim, imenima igrača. Koncentrirat ću se u potpunosti kad priča uđe u nokaut fazu, kad počne taj slijedeći dio turnira. Zapravo novi turnir, s drugačijim pravilima, drugačijom psihologijom.

Recimo, onog dana kad su naši igrali s Nigerijom,na krovu MSU-a je istovremeno bio odličan koncert - Chui - na koji sam svakako želio ići. Tražeći društvo, jer se nelagodno osjećam kad na koncerte idem sam (duga priča zašto je tome tako...) dobio sam sve same 'košarice'. 'Idem gledati tekmu kod prijatelja/ prijateljice, nosim kolače koje upravo pravim, gledam na Tomislavcu, jesi normalan??!!, falatibože sam sam doma pa mogu u miru gledati ne slušajući glupe komentare - znao sam se i potući zbog toga' i sve tako. Da bi mi Branko, koji i radi taj glazbeni program, kazao 'e, dođi, stavit ću tv na krov, pa i ja sam sportski fan'. I bi tako... Prvo poluvrijeme sam odgledao, sa smetnjama ('je gol, nije gol, tko ga je dao, Kramarić je u kadru...'), drugo sam slušao odlični Chui i povremeno provjeravao rezultat. Savršena večer! Vuk sit i ovčice na broju - u pravom smislu riječi.

Zapravo je za mene ovo SP imalo jako zgodnu uvertiru... Čekajući unuka u kafiću na Knežiji, vidim Bišćana i Mikića - nekadašnje nogometaše Dinama,prvi je sad trener, drugi još uvijek igra u Japanu - kako špartaju pokraj mene. Kimnem glavom - inače nisam znao ljude, nikad se nismo upoznali, a sad više ne znam jesam li kimnuo onako kao što u prolazu kimnem Terezi Kesoviji ili Oliveru Mlakaru automatski, jer su poznate face, pa se tri sekunde poslije udarim po čelu 'idiote', ili sam kimnuo onako, po sportskoj liniji, 'tu smo, naši smo, znam vas, znate me'. I, dobijem odkimavanje, a nakon dva koraka veli Bišćan, 'hm, pa kad smo se već ovako sreli, da vas pitam nešto...'. Na vi, uredno, kao i ja njima... Taman bijaše obljetnica tragične Draženove pogibije, nešto se repriziralo po tv-u, pa ga je valjda to ponukalo da se zaustavi. Zanima ga Dražen, eto, a ja sam igrao s njim, pa da čuje iz prve ruke moju percepciju. Bilo mi je drago, ne mogu reći, ispričao sam ono što mislim da je bitno, nadam se da sam bio civiliziran, pristojan, i da sam mu pomogao u slaganju nekog osobnog 'puzzlea' koji svatko od nas voli složiti po pitanju onoga što nas jako zanima. Ugodnih desetak, možda petnaestak minuta... Pozz, mladići, ako ovaj tekst dođe do vas...

Uz dužno poštovanje Ronaldu i njegovim golovima, Coutinhu i njegovoj felši, za mene je 'highlight' dosadašnjeg dijela turnira Jeličićeva opaska na račun Beusana, koji je upravo strasno unijet u problematiku objašnjavao kako je sudac propustio dosuditi čisti penal i čudio se tome, jel'te, ko pura dreku - Jeličić mu je kazao 'a kad me Najdoski isto ovako sapleo na Marakani, prešutio si...'. Aaaarghhahahaha, sjajno! Teorija i praksa su različite stvari! Biti protagonist i gledatelj/analitičar su različite stvari!

Prešutio bih ono što je izbornik Dalić kazao nakon pobjede nad Nigerijom da mi susjed s kojim se često nađem na kavi pa prodiskutiramo sportske teme - a ponekad i srušimo državu, već prema tome što je na repertoaru - nije rekao 'aha, baš si nešto mislim kako su igrali za mene s penzijom od 1700 kuna'. Mislio sam da je taj ultrajeftini populizam ostao debelo iza nas... A vjerojatno bih prešutio i vraćanje Kalinića kući - njihova stvar, pitanje je perspektive čiju ćete stranu zauzeti i podržati - da me to nije podsjetilo na jedan davni, davni događaj iz mojeg bavljenja sportom. Kao mlad igrač nastupao sam za neku B ili C nacionalnu, 'onu' nacionalnu, selekciju, koja je igrala neku Balkanijadu Bogu iza nogu, iza koje je išla ne Mediteranske igre, a vodio ju je neki B ili C, a možda čak i N ili O izbornik. Nomina odiosa sunt, rekla bi prije četrdesetak godina moja profesorica iz latinskog, imena su mrska, pa ću to ime zadržati za sebe. Sjedio sam na kraju klupe, ne ulazeći, makar sam mislio da imam kvalitetu igrati (što su i kasnije karijere onih koji su tada igrali, i mene, koji tada nisam igrao, i pokazale...), i na dvije minute prije kraja, kod plus dvadeset, izbornik me zovne u igru, a ja se dignem i kažem 'hvala, ali ne treba mi milostinja', pa ponovo sjednem na kraj klupe. Odmah nakon utakmice zvao sam u klub, Cibonu, i tražio da me vrate u Zagreb kako ne bih gubio vrijeme sjedeći na klupi, ne trenirajući i ne igrajući. I, vratiše me... Da se nije dogodilo ovo s Dalićem i Kalinićem - pitanje je bih li se ikada više u životu toga sjetio.

Pitanje perspektive, rekoh, kao uglavnom sve u našim životima. Baš kao i u slučaju Jeličića i Beusana.

(Foto: Action Images)