Odlaze nerazdvojni blizanci: Hokej nisu zamišljali jedan bez drugoga, a opraštaju se u dresu u kojem su i debitirali

Nakon 17 sezona provedenih u NHL-u i ukupno 22 godine karijere braća Sedin rekla su kako je dosta:

˝Osjećali smo kako je sezona odmicala da dolazi kraj i kako će ovo biti naša zadnja sezona. Ovo je sretan dan za nas i osjećamo se prilično komforno. Uvijek je teško gubiti, ali s momčadi koju imamo moraš ostati pozitivan i gledati u pravom smjeru, učiti mlade igrače. Najteži dio ovog posla je ostavljanje djece doma i stalna putovanja, bit će zabavno više vremena provoditi s njima˝.

Braća Sedin odlaze u tmurnom klupskom razdoblju, u posljednje tri godine njihovi Vancouver Canucksi imaju više poraza od bilo koje druge momčadi u ligi. Ove sezone govorilo se o njihovom trejdu jer Canucksi su u prijelaznom periodu u kojem moraju ispočetka graditi momčad i trenutno su u teškom položaju, no to se nije dogodilo i tako je očito moralo biti. Braća Sedin nakon 17 sezona odlaze u dresu u kojem su odigrali svoju prvu NHL utakmicu.

Sve je počelo 1999. godine kada su Vancouver Canucksi napravili niz trejdova kako bi se domogli drugog i trećeg picka i kako bi mogli spojiti braću koja prije toga nisu igrala razdvojeno. Vjerovali su u njih, a braća Sedin kasnije su postala lice franšize za koju će njihov odlazak predstavljati veliki šok u svakom smislu te riječi. Ostavili su ih Canucksi te 99´ u Švedskoj gdje su kao 19-godišnjaci dogurali svoj MoDo do finala, ali tamo su nažalost izgubili. Na kraju se ispostavilo kako na klupskoj razini braća ni u budućnosti neće imati sreće pa su u NHL-u ostali bez najvećeg trofeja sve ove godine. Ipak, to je u ovoj priči najmanje važno.

U ovih 17 sezona braća Sedin su postala Canucksi, a Canucksi braća Sedin. Jednostavno, ne možete pomisliti na jedno, a gotovo automatski ne povući paralelu na drugo, ali klub nikad nisu uspjeli odvesti do Stanley Cup trofeja. Najbolji period karijere, oni i klub imali su između 2009. i 2012. kada su igrali fantastičan hokej i plasirali se u veliko finale (2011.) gdje su dogurali do sedme odlučujuće utakmice, ali tamo su im snovi srušeni. Boston je slavio s laganih 4:0 i osvojio naslov, a braća prije, a ni poslije više nisu vidjela finale.

˝To je vjerojatno vrhunac naših karijera, ali vjerojatno i najveće razočaranje. Sedma utakmice finala, jednostavno želiš to osvojiti. Bila je to specijalna godina˝ - pričaju braća o tom periodu.

Ipak, danas kada gledamo unatrag i rezimiramo njihovu veličanstvenu karijeru ostaje žal što nisu podigli trofej jer su zaslužili, no nadoknadili su to na reprezentativnoj razini gdje su osvojili medalju koja u hokeju baš kao i u svakom drugom sportu najviše vrijedi. Na Olimpijskim igrama 2006. osvojili su zlatnu medalju sa Švedskom što se ističe kao kruna njihove karijere iako je Daniel kasnije odigrao jedne Olimpijske igre bez brata gdje je osvojio srebrnu medalju. Obojica sa Švedskom imaju i zlato sa Svjetskog prvenstva i tu su učinili sve što su mogli.

Braća Sedin i danas igraju zajedno u liniji, a često se oko njih pričalo o telepatskoj povezanosti jer način na koji su u najboljim danima funkcionirali na ledu bio je fantastičan. Jedan je uvijek znao gdje je drugi što im je omogućavalo nevjerojatna dodavanja, olakšavalo pozicioniranje, jednostavno funkcionirali su savršeno. Ipak, radilo se i o posebnom mentalitetu i sklopu koji je braću uvijek tjerao naprijed.

˝Mrzili smo propuštati treninge i utakmice. Kada pak padne mi smo željeli biti na ledu˝ - rekli su Sedini, no puno bolje ih je opisao njihov bivši suigrač Slex Burrows:

˝Komuniciraju poput delfina. Ne razgovaraju na ledu, to je samo zvuk, zvuk kao delfini˝.

U sportu ovakve rečenice često znaju biti klišej, no ovdje to nije slučaj. Braća Sedin su najmarljiviji hokejaši u ligi u novom tisućljeću, vrlo slični Jaromiru Jagru, naravno samo što se sportskog dijela priče tiče. Hokej je za njih jednostavno bio život, a nisu ga željeli igrati jedan bez drugoga. Tijekom svoje karijere nisu imali gotovo nikakve ozljede i redovito su igrali sve utakmice bez obzira na bolove ili umor. Henrik je tako i ove sezone, na pragu 38. rođendana pred time da kompletira sezonu s maksimalnih 82 nastupa.

Neuobičajena je praksa da klubovi tijekom velikog 'rebuildinga' ostavljaju ovakve zvijezde u momčadi koje zarađuju velikih sedam milijuna dolara po sezoni, ali upravo to govori sve o odnosu između blizanaca i kluba, njihovoj odanosti i posvećenosti Canucksima iz kojih ni u ovim najtežim vremenima nisu željeli otići, a u jednom periodu sezone pojavljivale su se informacije kako se žele vratiti i iduće sezone. Ipak, jasno je kako to ne bi imalo nikakvog smisla jer Canucksima se u bližoj budućnosti ne smiješi sreća.

˝Biti dio obitelji Canucksa bio je najbolji period naših života, ali pravo je vrijeme da odemo. Uživali smo u vremenu koje smo proveli ovdje, ali vrijeme je da pomažemo sa zadaćom svake večeri, vrijeme je da budemo na svakoj rođendanskoj proslavi, vrijeme je da budemo kod kuće na večeri svaki dan˝.

Na kraju svega i mimo sporta, Sedini su bili gospoda. Kada se priča o Jaromiru Jagru tu su nezaobilazne lijepe djevojke, ludovanja automobilima i sve što ide uz to, ali Sedini su jedna sasvim drukčija vrsta. Nevjerojatno uglađeni Sedini nisu voljeli glamur i sve ono što često ide uz život vrhunskog sportaša, ali voljeli su humanitarne akcije i često vrijeme i novac trošili na pomoć najpotrebitijima. Čak su i svoju mirovinu proglasili tri utakmice prije kraja regularne sezone i tako mnoge navijače ostavili s činjenicom kako nisu ni znali da posljednji put gledaju Sedine na ledu. Svoj kraj i posljednju utakmicu odigrat će u subotu na domaćem ledu protiv velikih rivala Edmonton Oilersa.

˝Bit će to šansa da kažemo hvala navijačima i sve ovo nama izgleda dobro. Vrijeme je da nove generacije i mladi igrači nose Canuckse˝.

Sedini nikad nisu bili sportaši za kojima se diže prašina i odlazak u ovakvom stilu i praktički u tišini definitivno priliči onome što ostavljaju iza sebe. Sportski i hokejaški svijet pamtit će ih definitivno kao najbolje blizance ikada, a generacijama koje dolaze i koje će ih naslijediti ostavljaju primjer posvećenosti sportu u punom smislu te riječi, predanosti i teškog rada na treninzima koje nisu zapostavljali čak ni u najboljim trenucima karijere, ali i primjer odanosti i bratstva kakvu sportski svijet jako rijetko viđa. Canucksima odlazi lice (ili dva) franšize, a hokej je ostao bez dva velikana na ledu, ali i izvan njega, a o njima dovoljno govori i sama njihova rečenica kako će u subotu moći reći hvala navijačima. Ne, subota će biti vrijeme da se NHL pokloni velikanima i kaže im veliko hvala.

(Foto: Action Images)