Nogometni bohem i njegova Kutija

"Da, prešao sam stotku, a još se sjećam prvog. Uh, kako se ne bi sjećao... Primio sam loptu leđima okrenut golu, onako kako ja najviše volio, okrenuo se i zakucao gore lijevo. Desnom nogom", pamti svaki detalj Mostarlić.

Iza njega je pristojna karijera u velikom nogometu. I živopisna. Prošao je Dinamovu školu, nazabijao se golova u generaciji Eduarda, Kranjčara i društva, pa krenuo tražiti sreću preko talijanske Pise. Međutim, već tad je krenuo pokazivati da će jedan talentirani klinac izrasti u nogometnog bohema...

Ugovor s Pisom, naime, propao mu je zato što je par dana prije nego su pripreme trebale početi odlučio igrati jedan turnir između niželigaša u Velikoj Gorici.

"A nagovorili su me...", kaže danas.

Jesu, nagovorili su ga, on je pristao igrati i - slomio nogu. Italija je propala, novi pokušaj išao je preko Udarnika, tad trećeligaša. Jedna polusezona bila je dovoljna da svi shvate da se Mosta vratio i otišao je u Maribor. Pod Matjažom Kekom postao je i prvak Slovenije, pa krenuo dalje na svoj nogometni put. Prvo slovenska Bela Krajina, pa Međimurje i Osijek, zatim izraelski Maccabi Herzelya, pa opet Međimurje, Posušje, Sloboda, Krško, Gorica...

I svega je tu bilo, i sam će danas priznati da je živio kao bohem, tako da ne krije da je čak i na utakmice znao dolaziti 'pod gasom', ravno iz izlaska... A igračka karijera nije mu još gotova, iako mu je 36. A nije gotova zato što... Ma bolje će on to sam ispričati.

"Evo, baš mi je prekjučer izašla suspenzija... Igrao sam za Lomnicu, klub iz svog sela, gostovali smo u Orešju. Suci su, sjećam se, kasnili pola sata, ali utakmica je zapravo prolazila korektno. Do zadnjih 15-ak minuta. Mene su isprovocirale dvije, tri sudačke odluke i jednostavno sam ‘pukao’.... Pričalo se poslije da je bilo udaranja i pljuvanja, što nije istina, ali psovki je, povlačenja za dres… I stao sam kopačkom pomoćnom sucu na prste, od toga ne bježim. Za to sam dobio dvije godine suspenzije."

Rekao je odmah nema namjeru na taj način završiti karijeru, a toga se drži i danas, dvije godine poslije.

"Ne znam još gdje ću igrati na proljeće, ali negdje sigurno hoću. Milijardu posto. Donedavno sam bio trener Lonje, u petoj ligi, ambicija mi je biti trener, ali želim još barem šest mjeseci i igrati. Moguće je biti trener u jednom rangu, a igrač u drugom, a tako će i biti. Odbio sam već dvije, tri trenerske ponude, ali u siječnju ću nekoga uzeti. Pa ćemo vidjeti hoću li u višem rangu biti kao igrač ili kao trener", priča Mostarlić.

No prije svega toga, prije nego što se baci na vjerojatno posljednju dionice svoje priče u velikom nogometu, bacit će se na mali. S velikim zadovoljstvom. Ljubav između Mostarlića i Kutije šibica, naime, oduvijek je obostrana.

"Svaka čast Nikoli Tomičiću i Korabu Morini, oni su vrh, ali ja mislim da je najveći igrač koji se ikad pojavio na Kutiji Štef Pavlic. Zbog njega sam i zavolio Kutiju, jer sličan smo tip igrača... Kao klinac sam dolazio na tribine svaki dan, od prvoga kola do finala, ništa nisam propuštao. I sanjao sam, maštao da ću jednog dana i ja osvojiti taj trofej", emotivan je Igor.

Ove godine igrat će svoju 20. Kutiju, ovoga puta za momčad pod nazivom Laser Antunović Group, koju će voditi veliki Nikola Tomičić. Skupili su momčad koja će pucati na osvajanje turnira, što bi Mostarliću bilo treći put. Dvaput je već ostvario svoj san.

"Prvi put osvojio sam Kutiji su Mal-Galom 2013. Igrali smo za gazdu iz Krapine, ali to je zapravo bio bivši Nacional, koji je nekoliko puta bio prvak Hrvatske. Ali najdraža Kutija mi je ona s Dobermanom, koju smo osvojili dvije godine poslije. Na cijelom turniru nismo primili ni gol! Imali smo gol-razliku 23-0 i mislim da će to jako teško netko ponoviti. Na golu Malogorski, Korab, Tiho Novak, Jakov Grcić, Dino Kovač, Igor Leskovar... Ista ekipa kao u Mal-Galu, samo ovaj put u dresu Dobermana. Drugi sponzor, iste navike, ha, ha", veseli se novom turniru Mostarlić.

Svoje prve utakmice na za njega 'svetom' turniru odigrao je u dresu momčadi koja se zvala Netra Zračna luka, a okupio ju je današnji predsjednik HNK Gorice Nenad Črnko. Igrale su tu nogometne ikone poput Željka Župetića i Marija Štoosa, turopoljska legenda Beli Domitrović igrao je s više od 40, a mali Mostarlić je imao 16.

"To su bili vrhunski igrači, a ja među njih dođem kao balavac...", smješka se Mostarlić dok se prisjeća tih dana.

"Nakon toga sam igrao za Nexe beton, s još jednom goričkom ekipom, dečkima koji su igrali u Radniku i drugim goričkim klubovima. E, to je bilo nešto posebno. Dolazilo nas je gledati po 500 ljudi iz Gorice na svaku utakmicu, navijalo se od prve do zadnje minute... To je bilo čudo. Mislim da se takva škvadra, na terenu i na tribinama, teško može opet spojiti. Igrali smo jedno polufinale, ispali smo tijesno od možda i najjačeg Gospića u povijesti, s par Brazilaca."

Gomila je pobjeda iza njega na svim tim Kutijama, ali i neki porazi za pamćenje. Jedan pogotovo.

"O da, postoji jedan koji se i danas prepričava... Igrali smo za Nexe protiv Ludnice, za njih su igrali Dragan Stojkić, Kruno Lovrek i ta ekipa. Vodili smo 4-0 osam minuta prije kraja, mislili smo da je gotovo, i onda smo sve prosuli. Izgubili smo na sedmerca i oni su otišli u četvrtfinale", govori Mostarlić, na trenutak zastane pa doda:

"Ali to je Kutija, to je turnir s kojim se malo što može usporediti. Kao što je rekao veliki Robert Prosinečki: 'Tko nije osvojio Kutiju, nije nogometaš'. I to stoji, ha, ha..."

Treneri u klubovima često nisu bili oduševljeni idejom da igrači prosinac provode igrajući Kutiju, ali za Igora Mostarlića to nikad nije bila tema.

"Je, bilo je dosta trenera koji su branili da se igra, ali ja sam svejedno uvijek igrao, na vlastitu odgovornost u slučaju ozljede. Uostalom, naplaćao sam se i kazni zbog Kutije...", otkrio je Mosta, a tu nije bilo sumnje da detaljno objašnjenje slijedi.

"Igrali smo za Nexe beton, protiv Radio Cibone, za koju je igrao Prosinečki, a s klupe vodio Cico Kranjčar. Igralo se u ponedjeljak, a ja sam u ponedjeljak trebao biti na treningu u Osijeku... I zamolio sam trenera Ivu Šuška da mi da još jedan dan slobodno, ali nisam mu govorio zašto mi treba. Odigram ja to, uvjeren da je sve dobro prošlo, dođem drugi dan u Osijek, a u novinama veliki naslov: 'Mostarlić pobijedio Prosinečkog!' Sportski direktor me pozvao na razgovor i uručio mi kaznu od 10.000 eura. I platio sam, što ću...", ne žali za tim Mostarlić.

I nije to čak ni morala biti Kutija, bitno je bilo samo igrati mali nogomet. Pa makar i potpuno incognito, pod okriljem noći.

"To je posebna priča... I Matjaž Kek je branio mali nogomet, ali ljudi su došli po mene u Maribor, praktički su me oteli. Odveli me na utakmicu HVIDRA-inog turnira u Velikoj Gorici i odmah me vratili natrag, kasno u noći, oko četiri sata. I nitko to nikad nije saznao u klubu. Evo, možda sad doznaju, ha, ha..."

Prvu utakmicu na ovogodišnjoj Kutiji Mosta i društvo iz Laser Antunović Groupe igrat će 7. prosinca protiv Svete Nedelje, bit će to prilika da se brojka pomakne s rekordnih 101, na početku novog pohoda na najdraži trofej.

"Osvojio sam prvenstvo Slovenije s Mariborom i izraelski kup, pa ispada da imam jednako trofeja u karijeri i na Kutiji. Samo što su mi ovi s Kutije draži, naravno."

Prati i futsal, igrati ga ipak nije spreman, kaže, visoke su već i godine, a navija za prijatelje u Uspinjači. I dovršava sve potrebno za pokretanje jednog novoga kluba.

"S mojim prijateljem Nikom Antunovićem pokrenut ću futsal klub u Velikoj Gorici. Odužilo se malo sve skupa, ali od ljeta sigurno krećemo. Svi papiri su riješeni i igrat ćemo drugu ligu. Želimo okupiti što više klinaca, Gorica kao grad zaslužuje da ima futsal klub. A cilj je, naravno, jednog dana biti prvak Hrvatske. Zato to sve i radimo", završava svoju priču Igor Mostarlić.

Ikona HNL-a, apsolutna legenda Kutije i, prije svega, nogometni bohem najviše kategorije.

(foto: Pixsell)