Luka Modrić i verbalni relikt

Postoji jedna kultna scena u drugom nastavku legendarne trilogije „Kum“, u kojoj traje suđenje obitelji Corleone, konkretno Michaelu Corleoneu koji je nasljednik „glave Obitelji“.

U njoj Frankie Pentangeli, nekoć odani vojnik obitelji Corleone, odluči izdati Obitelj tako što će izaći pred suca kao svjedok pokajnik, čiji bi iskaz tužiteljstvu bio krunski dokaz kriminalnih aktivnosti obitelji Corleone. Međutim, na to su saslušanje Corleoneovi stigli pripremljeni. Doveli su Pentangelijevog starijeg brata sa Sicilije, čime su bez ikakvog direktnog kontakta izvršili najveći mogući pritisak na Frankieja po logici „izdaj mene, izdao si i onu pravu obitelj“.

Pentangeli je na najjednostavnije pitanje tužiteljstva o tome poznaje li „Kuma“ Vita Corleonea na najočitiji način promijenio iskaz, tvrdeći da ne zna o kakvom kumu on priča, pošto ima samo „svoju obitelj“. Na tvrdnju kako je pri iskazu priznao da je u ime obitelji Corleone izvršavao čitav niz nečasnih radnji, Pentangeli kaže kako je sve to izmislio samo kako bi ishodio nagodbu s njima.

Ne znam zašto mi je danas ta scena naročito na pameti.

Na jednom od najpraćenijih suđenja u novijoj hrvatskoj povijesti, onom u kojem se braću Mamić, Damira Vrbanovića i Milana Pernara tereti za utaju poreza te pronevjeru kojom su oštetili kako Dinamo, tako i Državni proračun, danas je svjedočio i sam reprezentativni kapetan, Luka Modrić. Prema informacijama, Modrić je u ovom slučaju svjedok-pokajnik, koji je prema optužnici sudjelovao u spornim transakcijama, stavivši svoj potpis na kontroverzni aneks vrijedan 10 milijuna eura po prelasku u Tottenham, čime je veći dio zarade proslijedio na račune obitelji Mamić.

>>Modrić promijenio iskaz koji je dao na USKOK-u

Iako su indicije tijekom istrage snažno sugerirale da je Modrić navodno pokajnički priznao sudjelovanje u navedenom „modelu poslovanja“, na današnjem svjedočenju Modrić je promijenio iskaz i sucu rekao da se tada „zabunio“, pošto je „ispitivanje dugo trajalo“; potvrdivši danas novi, koji u potpunosti odgovara obrani Zdravka Mamića.

Moguće da je također iscrpljujuće tek deset dana nakon osvajanja Lige prvaka i dva dana nakon gostovanja na Islandu stati pred suca, onog kojeg se – a to potvrđuje makar i letimični pogled na snimku sa suđenja – Modrić plašio manje nego ljudi iza sebe. Štoviše, sudac je u nekoliko navrata morao i prekidati suđenje, pošto je Mamić preko reda, po običaju ponovno u ulozi čovjeka koji se stavlja iznad svih institucija, preuzimao ulogu odvjetnika samom sebi. Prema transkriptu Indexa, razgovor je tekao ovako:

"Na koliko godina si potpisao prvi ugovor?", upitao je Mamić Modrića.

"Prvi profesionalni ugovor sam potpisao na pet godina".

"Sjećaš li se događaja u Mimari, na koliko si potpisao?"

"Na 10 godina", odgovorio je Modrić.

Tužno je zapravo bilo vidjeti igrača koji istovremeno s takvom lakoćom otvara prostor sebi i suigračima tijekom igranja na najvišoj razini kako se s prestrašenim pogledom pokušava nositi s  bujicom pitanja, od kojeg bi mu svaki odgovor mogao predstavljati krunski dokaz, kako protiv njega samoga, tako i protiv čovjeka koji ga je, kao i mnoge igrače prije njega, iskoristio. Kada se i ovako letimično sagledaju stvari, jasno je da su mnogi mladići odlučili „prodati dušu“ Zdravku Mamiću u zamjenu za petnaest, ili u Modrićevom slučaju kudikamo više minuta slave, radeći ono što vole i znaju raditi – igrati nogomet.

Ipak, jednako tako kao što je teško opravdati nekog tko se brani činjenicom da „nije znao što potpisuje“, tako je još apsurdnije žaliti nekog tko je stekao nemjerljivo bogatstvo računajući da zakon nikada neće prozreti koliku je štetu njegov potpis napravio klubu iz kojeg se vinuo u nogometne visine, kao i nogometu države koju predstavlja u cjelini. Uostalom, ako bi se iz ovog današnjeg Modrićevog iznenadnog „napada amnezije“ išta dalo razlučiti, to je ono što mnogi već odavno znaju.

Luka Modrić igra samo za - Luku Modrića. Na terenu zbog prirode sporta naravno ne, ali van njega svakako da.

Jer čak i oni koji će ga slijepo pravdati tako što će isticati nekakvu distinkciju između njegovog lika i njegovog doprinosa nacionalnoj vrsti, služeći se jednakom prozirnom analogijom kao u slučaju Janice Kostelić, moraju se zapitati koliko je tog čovjeka zaista briga kada je na prvu mislio da je za tu istu reprezentaciju debitirao u godini kada je već igrao svoj drugi veliki turnir. Možda i najbolji u karijeri, barem što se reprezentacije tiče.

Ako vam treba veći dokaz da Luki Modriću nije stalo ni do čega osim do svojih ugovora, onda se samo osvrnite na činjenicu da je danas promjenom iskaza stao na stranu koja je popalila sve mostove kako bi zadržala svoju poziciju u tornju ograđenog dvorca, ostavljajući iza sebe ruinu zvanu Dinamo i hrvatski nogomet. Ako se već mogu provući da odgovorne nikada nisu prozivali zbog toga što je njihov posao „samo igrati nogomet“, onda će teško objasniti da bilo koji trener ovog svijeta na poluvremenu u svlačionici objašnjava kako izigrati porezni sustav ili kako otvoriti tvrtke u Luksemburgu kako bi izbjegao plaćanje znatno većeg poreza na dobit, što je Luka Modrić napravio nakon prelaska u Real Madrid. Njegovo samo sjedenje na pokajničkoj klupi, strepeći od prisutnosti trojca na optuženičkoj klupi više od sjajnog Juventusovog trojca Barzagli – Bonucci – Chiellini prije deset dana potvrđuje da je Modrić imao jednako dobre "trenere" i u ovim manevrima koji nemaju mnogo veze s nogometom, bio on kriv ili ne.

Modrić je dakle na najbolji način epitomizirao jednaku ulogu koju je sustav namijenio i Janici Kostelić; ideju o tzv. „kišobranskoj funkciji“ domoljublja, čime se njihove akcije i/ili naknadne uloge potpuno lišene konteksta u kojem su promicali ime nacije diljem svijeta. Ako je Luka Modrić danas prezentirao elemente opstrukcije pravosuđa na štetu države, a Janica svojom pasivnošću po pitanju primjene validno izglasanog Zakona o sportu uradila gotovo jednaku stvar u tek nešto manjem obujmu, onda je zaključak jasan. Oni zaista jesu iskoristili svoju personu u funkciju promocije zaštite „domoljublja“; ali ne onog kojeg bi podrazumijevali pod autentičnim, već onim kojeg struje koje drže moć koriste kao kišobran za kojekakve koruptivne radnje na štetu same – države, odnosno njenih građana. U prijevodu, onog trenutka kada iskoriste svoj uspjeh pod hrvatskom putovnicom kako bi pridobili izdašnu financijsku korist za sebe i svoje „mecene“ s optuženičkih klupa, automatski se stavljaju u položaj kojeg primjerice Zdravko Mamić prečesto i (pre)svjesno voli, kako je spomenuto, pripisati sebi – čovjeka iznad zakona.

Jer ako je u hrvatskom javnom prostoru ponovno populariziran pojam „verbalnog delikta“ nakon bračkih ispada koji su uključivali Janicu Kostelić, možemo se samo upitati uslijed potpuno različite primjene jednakih zakona na jedne i na druge – za čiju Hrvatsku onda Luka i Janica igraju, odnosno skijaju?

I tko je tu uopće što „popušio“.

(Foto: Pixsell)