Kraj ere: Roma je skoro ostala bez ikone, ali mama je odbila nemoralnu ponudu Milana

Ono što je donio Romi je jedinstveno, nemjerljivo zapravo i trajat će vječno, no te velike ljubavi ne bi ni bilo da njegova majka nije odbila unosnu ponudu Milana kako bi mali Francesco zaigrao za klub iz rodnog grada, za koji je navijala njegova cijela obitelj…

Obiteljski i vlastiti san ostvario je 1989. godine:

„Kad si dječak iz Rima, postoje samo dvije mogućnosti, ili si crven ili si svijetlo plav, ili si Roma ili Lazio, ali u mojoj obitelji postoji samo jedna opcija,“ izjavio je Totti jednom prilikom.

Silvio Berlusconi i Adriano Galliani, ljudi koji su u tom razdoblju upravljali Milanom, u njemu su vidjeli budućnost svog kluba, igrača koji će savršeno komplimentirati nepobjedivom Milanu s početka 90-ih, ali njihova želja ostala je na kraju samo to.

Kao mnogo genijalaca prije njega, ni Totti nije bio bezgrešan. Čak i njegova velika karijera imala je mrlje, čak i trenutke ludila. Kontroverza je pratila „Il Bimba d'Ora“, zlatnog dječaka, a njegova glava ostat će jedna od najnepredvidljivijih, možda i najzanimljivijih u modernom nogometu.

Ali unatoč svim problemima još je tu, još igra i zabija nezaboravne golove, još daje nadu gradu opterećenog socio-ekonomskim i kulturalnim promjenama, još je inspiracija tisućama dječaka koji sanjaju jednog dana postati kao onu, još igra romantičan nogomet na praktički izumrloj poziciji klasičnog fantaziste, još se oslanja na svoju tehniku, kreativnost i preciznost, istu onu s kojom se kao 16-godišnji dječak predstavio talijanskoj i europskoj nogometnoj javnosti 1993. godine u pobjedi Rome protiv Brescije 2:0.

Njegov geniji svoje uporište ima u tri nogometne osobine po kojima mu nitko nije ravan, mogućnost da ni iz čega stvori nešto s bilo kojom nogom, neumoljiva završnica za veznog igrača koja ga je uostalom i dovela do 306 golova u Serie A, te samopouzdanje. Kao prvi primjer posljednjeg najprije pada na pamet njegova hladna „Panenka“ protiv Nizozemske na Euru 2000. godine.

Njegove su noge stvorene za nogomet, a savršena kontrola i precizan, silovit udarac su mu druga priroda, ali ono što ga izdiže u odnosu na ostale bila je i ostat će – njegova glava. Razmišlja unaprijed i to je razlog što je tako uspješno vodio vlastiti klub više od dva desetljeća te u procesu postao svjetski prvak.

Neki Romini treneri pokušali su umanjiti njegov utjecaj i zato platili cijenu. Prvi na pamet pada sadašnji Barcelonin trener Luis Enrique, ne zato što je brzo ostao bez posla, nego zatš što je njegovoj Romi nedostajalo inventivnost, vještine i nepredvidljivosti, a sve te karakteristike Rominoj igri daje upravo Totti. Fabio Capello je vjerojatno najbolje znao kako ga iskoristiti u svojoj momčadi 2001. godine – nikad ga nije prestao koristiti…

Bio mu je fokus svih napadačkih akcija i davao mu je loptu te neograničene ovlasti u prijelomnim trenucima. Zato i ima tako neumoljivu statistiku u talijanskom prvenstvu. Iako je cijelu karijeru igrao kao klasični trequartista, završit će ju ispred napadačkih veličina poput Alexa Del Piera, Gabirela Batistute i Robberta Baggija, odnosno kao drugi najbolji strijelac u povijesti Serie A, iza Silvija Piole koji se umirovio 1954. i bavio se praktično „drugim sportom“ u odnosu na ono što je igrao Totti.

Neki od njegovih golova ostat će zauvijek u špicama nogometnih emisija na čizmi, teško je zaboraviti njegov gol protiv Intera 2005. godine na Giuseppeu Meazzi, fantastičnim lobom iznenadio je Francesca Tolda i prebacio čovjeka koji ima gotovo dva metra. Taj gol mu je jedan od najdražih u karijeri i jedan od najljepših lobova ikad zabijenih u Italiji, ali podsjeća ga i na najteže razdoblje u profesionalnoj karijeri jer se ubrzo nakon te utakmice teško ozlijedio, jedna od onih zbog kojih mu je prijetila privremena mirovina i mnogi su mislili kako je Tottijev najbolji nogomet gotov, ali…

Nisu računali na njegovu ljubav prema nogometu, radi koje se oporavio u rekordnom roku, dovoljno brzo da uđe na popis 23 igrača koje je Marcello Lippi 2006. godine pozvao na Svjetsko prvenstvo u  Njemačkoj. Na koncu je odigrao sve utakmice, četiri puta asistirao i zabio odlučujući penal u zadnjoj minuti protiv Australije, koja je izbacila Hrvatsku skupini, te omogućio Azzurrima pobjedu u drugom krugu. Taj povratak bio je osobit pothvat, a neuništivi Totti nastavio je igrati na najvišoj razini i desetljeće kasnije.

S 40 na leđima više se ne kreće po terenu s istom lakoćom, osobito u prostoru između braniča, ali još uvijek može pronaći prostora pred suparničkim golom. Prije šest godina, kad se Luis Enrique pojavio u Romi, mnogi su smatrali kako je odigrao svoje, ali sve ih je razuvjerio i ostao je bitan kotačić kluba sve do danas.

Za igrača njegovog kalibra mnogi su se čudili što nikad nije odlučio otići iz Rima u potrazi za trofejima, koji mu jedini nedostaju za uvrštenje u nogometni Panteon među imena poput Maradone, Pelea, te jednog dana Cristiana Ronalda i Lea Messija, ali sve znatiželjne razoružao bi jednom rečenicom.

„U Rimu mi je obitelj, prijatelji i ljudi koje volim, Rim ima more, planine i spomenike. Ovaj klub i grad su moj život.“

Ali zašto bi uopće odlazio, pa čovjek je duša kluba i grada, navijači ga smatraju spasiteljem i herojem, a on uživa u lovorikama. Roma je idealan klub za igrača kao što je on, bila mu je idealan suputnik na putu ka zvijezdanom statusu. Romi je potreban kapetan, vođa, koji će galvanizirati momčad u presudnim trenucima, a Tottiju je potrebna pozornica na kojoj bi blistao, savršeni spoj…

Zato je i danas gladan uspjeha s Romom i zato ga toliko obožavaju u Vječnom gradu. Stoga, dobro da je majka prije 25 godina odbila ponudu Milana, jer Totti nikad nije požalio.

Rossoneri nisu jedini koji su ga pokušali odvojiti od prve i, pokazalo se, jedine ljubavi. Real Madrid je pokucao na vrata, ali je pristojno odbijen. Manchester United okušao se 1999. i 2000. godine, veliki sir Alex Ferguson biranim riječima govorio je o njemu po medijima, ali zahvalio se i njemu te odlučio kako će kad zato dođe vrijeme, svoju karijeru ocijeniti na osnovu onoga što je učinio za Rimljane, odnosno kako ih on naziva: „svoje ljude.“

Njemu su trofeji bili samo bonus, Scudetto iz 2001. godine stajat će na istaknutom mjestu njegove trofejne riznice, odmah do medalje za naslov svjetskog prvaka i naslov za najboljeg europskog strijelca iz 2007. godine. Također, istaknut će i pet nagrada za talijanskog igrača godine, stoga nema sumnje – spavat će mirno kad na kraju sezone objesi kopačke.

Po istoj osnovici uspješnom karijerom smatrali su karijere Stevena Gerrarda, jednog od najvećih u povijesti koji nikad nije osvojio Premier ligu, pa zašto ne bi i njegovu. Ipak trofeji nisu bili njihova ostavština, nego ljubav, godine karijere i života, koje su ostavili klubu za koji su igrali čitav život.

Totti je navijačima Rome dao više od bilo kojeg trofeja, bio im je odan i davao im je nadu da mogu skinuti mrski im Juventus – postao je živući spomenik, kako ga je vješto nazvao Marcello Lippi prije nekoliko godina ne shvaćajući koliko je ta izjava blizu istini. Roma mu je dala priliku da svaku utakmicu svoje karijere odigra u majici koju je nosio još kao klinac dok je ganjao loptu po rimskim ulicama. Najvažnije, dala mu je identitet…

(foto: Action Images)

Germanijak pratite i na Facebooku!