Euro do 21 godine stiglo do kraja i pokazalo da je sustav iznad svega

Mnogi ljudi danas s gnušanjem odbijaju pomisao praćenja nogometa, barem na ovoj elitnoj razini.

Nogomet je za taj dio populacije postao tek sinonim za hiperinflaciju igračkog tržišta, gdje više ni ona Wengerova izjava kako se engleski klubovi „guše“ na tržištu transfera ne zvuči kao još jedna izlika za čovjeka koji se nekako uvijek nađe „korak iza“ kod sklapanja poslova s imenima koja bi mogla raditi razliku na najvišoj razini.

Kao i društvo, nogomet je postao izrazito stratificiran, odvojen kao nikada prije između elite i ostatka „prolaznika“. Međutim, paradigma je postavljena tako da za svaku akciju postoji i reakcija, pa su tako i „prolaznici“ shvatili da postoji model u kojem se održivost kluba može itekako postaviti adekvatnim radom na unapređenju sustava razvijanja mladih igrača. Možda nemate novca za preplaćivati preskupe "hit" plodove avokada u raznim novootvorenim dućanima „zdravog življenja“, ali nitko vam ne može osporiti pravo da uzgojite mesnatiji proizvod u svom vrtu, ukoliko za to izgradite uvjete.

Europsko prvenstvo do 21 godine, koje je stiglo do današnjeg finala između Njemačke i Španjolske, još je jednom pokazalo kako naglasak na sustav dugoročno donosi više koristi od oslanjanja na naizgled neograničena sredstva koja se besciljno ulažu.

Engleski mediji, u dobroj su mjeri skloni tabloidnom narativnom slijedu, uvelike definiranim desetljećima posrtaja na najvišoj razini; pogotovo kada pričamo o reprezentativnom nogometu. Uostalom, ako pričamo o razvitku ili bilo kakvim natruhama modernističke ideje progresa , Engleska je uvijek bila živi antipod tome; zemlja je to koja je uvijek preferirala rezultat iznad estetike, makar ni to nije garantiralo milost. Alf Ramsey je „kolijevki nogometa“ donio toliko željeni naslov prvaka 1966. godine svojim pragmatizmom, kojeg su osudili oni koji su ga prethodno i zazivali. Arthur Rowe, čovjek koji je implementirao fluidni „push and run“ sustav kojim je Tottenham Hotspur postao prva poslijeratna momčad Engleske s obranjenom titulom prvaka kada ih je 1950. prvo odveo do naslova prvaka Druge lige, a zatim i Prve godinu poslije, doživio je sasvim drugačiju sudbinu.

Njegov „push and run“ i ideološki sukobi u engleskom nogometu su ga u konačnici doveli i do nervnog sloma, radi kojeg je nakon vremena provedenog u bolnici napustio klupu Tottenhama.

Nakon desetljeća tvrdoglavosti, Englezi su napokon odlučili kako basnoslovne svote novca osigurane enormnom količinom priljeva od TV prava i dalje ne garantiraju da možete izgraditi najbolje ekipe. Nogomet je u svojoj osnovi dakako kolektivni sport; novci mogu značiti bolje igrače i trenere, što u konačnici može donijeti i bolji rezultat. Može, ali i ne mora. Englezi su opet tu najbolji primjer.

Isti ti mediji koji su 2014. upirali prstom u projekt „England DNA“, što je u esenciji projekt sistematizacije rada u omladinskim kategorijama preuzet ponajprije od Španjolaca i Nijemaca, a zatim i Danaca i Belgijanaca, sada slave činjenicu da su mlade kategorije engleske reprezentacije u 2017. pobijedile u 17 od 20 susreta na turnirima, osvojivši Svjetsko prvenstvo u kategoriji do 20 godina. To im je nota bene prvi trijumf još od Ramseyjevog naslova SP te 1966., godine koja je iznjedrila komplekse, koji su pak hranili same sebe.

Ispadanje od današnjih finalista Nijemaca u polufinalu pokazalo je ono gdje većina engleske nogometne javnosti još uvijek slijepo promašuje bit. Sistematizacija rada otvara vrata tek adekvatan prostor za stvaranje talenta na redovitoj bazi. Međutim, to je tek prvi korak ka konačnom produktu.

„Talent i prilika trebaju biti ujedinjeni“, tvrdi Luis de la Fuente, izbornik španjolske selekcije do 19 godina s kojom je 2015. godine osvojio naslov prvaka Europe.

„Nogometaš koji posjeduje izvanredan talent ne predstavlja ništa ako ne dobije prigodu da taj talent prezentira. Ta dva koncepta moraju ići ruku pod ruku“, jasno Fuente sažima esenciju takve filozofije. Uostalom, šestorica igrača koja su igrala finale tog U19 turnira 2015. danas su u sastavu za finale protiv Njemačke.

Kod Nijemaca, tradicionalno, situacija nije ništa drugačija. Njihov „Das Reboot“, kako je u sjajnoj igri riječi njemački nogometni autor Raphael Honigstein nazvao proces sistematizacije pokrenut od strane Njemačkog nogometnog saveza nakon Eura 2000. godine, također počiva na identičnim postulatima. Paradoksalno ako uspoređujemo s Englezima, njih je na restrukturiranje i oslanjanje na unutarnje rezerve natjerao upravo krah fonda koji je bundesligašima omogućio ogroman priljev od TV prava 2001. godine. Nakon toga, planski razvoj nije više bio samo projekt na papiru; on je postao nužno sredstvo preživljavanja. Devet godina kasnije, 2009., Njemačka je imala prvaka Europe do 21 godine. Sedam igrača iz te selekcije kasnije su postali oslonac A reprezentacije (Neuer, Howedes, Boateng, Hummels, Khedira, Ozil, Schmelzer). Svi osim Schmelzera i Khedire, koji se ozlijedio pri zagrijavanju, bili su u sastavu momčadi koja je osvojila Svjetsko prvenstvo 2014. godine. 

Dok se mediji uglavnom orijentiraju astronomsku cijenu ekipa koje će večeras istrčati na travnjak u Krakowu, što je fluidna i u suštini poprilično nebitna varijabla, istovremeno promašuju ono što je zaista bitno. Španjolska selekcija ima 56 nastupa u Ligi prvaka; njemačka 31, engleska tek 17. Ove su sezone španjolski reprezentativci do 21 godine sakupili gotovo 39 tisuća minuta u najvišem rangu natjecanja unutar top 5 liga Europe; njemački su na 33 tisuće. Englezi su na 17 tisuća.

Engleski klubovi još uvijek imaju taj luksuz da mogu vrbovati talentirane igrače s kontinenta umjesto da pruže prigodu domaćem talentu da se razvija. Peripetije oko rezervnih – u njihovom slučaju U23 - ekipa premierligaških momčadi i konkurencije u kojoj nastupaju predstavljaju vruć krumpir kojeg prebacuju u goroj maniri od travestije s hrvatskom Udrugom prvoligaša. Naravno, u konačnici najviše pate engleski talenti, koji – kako i ove brojke dokazuju – rijetko dobiju prigodu da se uopće i dokažu u kontinuitetu u adekvatnoj konkurenciji.

„Znam da se inicijativa sukobljava praktično s kulturom britanskog nogometa i branjenjem njenih povijesnih principa, ali mislim da bi B momčadi klubova u Engleskoj trebale imati pravo nastupa sve do razine Championshipa“, govorio je još 2011. tadašnji trener Chelseaja, Andre Villas-Boas, poučen iskustvom koje je donio iz Portugala, još jedne države koja se oslanja na razvijanje talenata.

„Jedna od stvari kojom smo se vrlo pomno bavili kroz godine je i napredak igrača. Ako vidim da igrač iz konkurencije do 15 godina može igrati u onoj do 17, promovirati ću ga. Ako s lakoćom igraju dugi period u određenoj konkurenciji, njihov razvitak stagnira. Glavna je stvar sudjelovati u okruženju u kojem se morate truditi sami, bez da vas netko tjera“, komentira esenciju Gines Melendez, još jedan trener u mladim kategorijama španjolske reprezentacije, danas umirovljen.

Situacija je jasna. Danas nije ideja samo uspostaviti neki sustav rada i očekivati da on sam po sebi mora povlačiti sve mehanizme koji će osigurati pravilan razvoj igrača od rane dobi do seniorske kategorije. Taj korak su napravile sve ozbiljnije reprezentacije u Europi – među kojima nije Hrvatska, ali to je neka druga priča – ali na primjeru Engleske vidimo koliko je to kompleksan i dugotrajan proces.

Brojanje pobjeda u kalendarskoj godini potpuno je iskrivljena percepcija vrednovanja uspjeha mladih selekcija; ali zato danas u finalu igraju dvije države čije su U21 reprezentacije osvojile tri od četiri zadnja Europska prvenstva i koje su i na ovom prezentirale uvjerljivo najviše. Englezi jesu napravili važan korak ka izlasku iz svog uskog ormara, ali dalek ih put još čeka, pogotovo s obzirom na njihov otpor teoriji.

Ako ništa, večeras ćemo ponovno gledati pobjedu sustava nad stihijom milijuna, kao svojevrsnu branu ideje kolektivnog sporta.

(Foto: Action Images)