Kad nogomet dođe k tebi

U životu, pa tako i nogometu, nema smisla forsirati. Naravno, poželjno je biti uporan, poželjno je naporno i marljivo raditi, zacrtati si neke visoke ciljeve i njima sve podrediti, ali ići glavom kroz zid kako bismo dokazali da smo u pravu, a svi drugi u krivu, pristup je kakav najčešće ne naiđe na plodno tlo. Mnoge nogometne karijere koje su mogle biti velike i uspješne završene su prije nego što su započele. Kako to najčešće biva, te nesuđene ‘zvijezde’ uglavnom krivca traže u trenerima ili ozljedama, ali u velikoj većini slučajeva isključivi krivci zašto u konačnici nisu uspjeli budu oni sami. Mnogi ne žele slušati, ne znaju se prilagoditi, nisu spremni konstantno krvariti kako bi jednog dana svoju kožu učinili toliko debelom da ju više nitko ne može zarezati. Mnogi smatraju da znaju najbolje, da su najpametniji, da zato što imaju talent, onaj jedan krug više oko igrališta ili seriju više u teretani ne moraju napraviti. I zato na kraju ne uspiju. I zato na kraju za njih nitko ne zna.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Svoje prve nogometne korake Rodrigo Hernández Cascante, a može i samo Rodri, napravio je u Rayo Majadahondi. Samo 11 godina imao je kad su njegov talent spazili u omladinskom pogonu Atletico Madrida gdje potom nogometno odrastao. Igrao je dobro, rame uz rame s Lucasom Hernandezom koji je tada bio projiciran za novu veliku zvijezdu kluba prošao je put od dječaka do čovjeka, ali kad je trebao dobiti profesionalni ugovor i napraviti iskorak u karijeri, u Atleticu je dobio odbijenicu.

Razlog? Rekli su mu da je presitan, da mu nedostaje 10-ak kilograma mišića kako bi se ravnopravno nosio s ‘velikim dečkima’.

A pritom su zaboravili da je mozak najsnažniji, najkompleksniji i daleko najvažniji mišić u ljudskom tijelu.

Rodri nije očajavao, novog poslodavca pronašao je svega par dana nakon što je u svojim rukama imao čiste papire. U Villarreal je prešao sa 17 godina, a onda je uslijedio ‘boom’. Prvo je izrastao, čak 10-ak centimetara u naredne dvije godine, da bi ga onda ta odbijenica madridskog kluba svakog dana iznova tjerala da svoje tijelo dovede u savršeno stanje. Trčao je, skakao, istezao se. Dizao utege, radio sklekove, neumorno ‘tukao’ trbušnjake. Krvario je. Znao je da mu je Villarreal praktički posljednja velika prilika koju će dobiti te je razmišljao tako da ako će se još jednom dovesti u situaciju da mu neki trener ponovi kako nije dovoljno dobar, to neće biti zato što mu tijelo ne može pratiti zahtjeve modernog nogometa. U teretani bi tako odradio seriju više, oko terena otrčao krug ekstra. Odustajanje nije bila opcija. Bio je uporan, ali isto tako i strpljiv. Nije forsirao, već je čekao da se mozaik posloži kako treba. Nekome kockice nikada ne sjednu na pravo mjesto, ali on je znao da će jednog dana sve biti kako treba. Nije išao k nogometu, čekao je da nogomet dođe k njemu.

I došao je.

U Berlinu krećemo da bismo se u Berlin vratili!

Hrvatska ima nešto što nema nitko! Ali i ovo je moćna Španjolska

Rodri: “Svjesni smo Gvardiolove kvalitete, igrači su upozoreni na njega, a Modrića poznajem jako dobro”

Debi za prvu momčad Villarreala upisao je u sezoni 15./16. u Copi del Rey, da bi sezonu kasnije postao član prve momčadi Žute podmornice. Skupio je 23 nastupa u La Ligi, s tim da je uglavnom u igru ulazio s klupe. Klupska legenda Bruno Soriano postao mu je svojevrsni mentor, a plodovi njihove suradnje ubrzo su postali vidljivi i oku laika. Tijelo? Svi upitnici su nestali, Rodri je fizički bio dominantan. Mozak? Tu nikada nije ni bilo nikakvih upitnika...

U sezoni 17./18. odigrao je 37 od 38 utakmica u La Ligi, a od maksimalnih 3420 minuta, na terenu je proveo pomalo nestvarnih 3228. U Villarrealu se tih godina promijenilo dosta trenera, ali nema tko u Rodrija nije vjerovao. Od Marcelinha pod kojim je debitirao, preko Escribe pod koji ga je postepeno uvodio u momčad pa sve do Calleje kod kojeg se nametnuo i postao neprikosnoven u udarnih 11. Njegova je igra bila pitka, svima jasna, a posebno je u oko upadalo što je jednako dobar bio u destrukciji kao organizaciji. Od 16 do 16, uz sjajnu skok igru te već tada prilično izražene liderske osobine, cijela španjolska nogometna javnost već je tada znala – on je taj.

Prosinac 2017., u okršaju s Messijem. Foto: REUTERS/Heino Kalis

Nije El Cholo Simeone bio taj koji je Rodrija otpisao, to su napravili ljudi iz Atleticove škole. No, kad je karizmatični Argentinac uvidio što sve nekoć mršavi, a tada snažni i odlučni veznjak donosi jednoj momčadi, praktički je natjerao klupske čelnike da naprave ono što apsolutno nikome nije drago učiniti. Sjeli su za stol, priznali pogrešku, a usputno na bankovni račun Villarreala prebacili 20 milijuna eura kako bi svojeg ‘odbjeglog sina’ vratili u španjolsku prijestolnicu.

Jednu godinu odradio je Rodri u redovima prve momčadi Atletica. I pritom je uspio u nečem nemogućem. Pored Lemara, 72 milijuna plaćenog pojačanja iz Monaca, ali isto tako i klupskih legendi poput Kokea i Saula, Rodri je veznu liniju Los Colchonerosa praktički sam nosio na svojim leđima. Njegova igra bila je toliko očaravajuća da je Pep Guardiola, koji doslovno može birati kojeg će igrača dovesti u City, čelnicima kluba poručio kako njegovoj momčadi nedostaje upravo Rodri. Mourinho je jednom simpatično pričao o tome kako je Abramoviču nametnuo dovođenje Drogbe u Chelsea, a nekako smo uvjerenja da je sličan razgovor vodio i Guardiola s glavnim ljudima Man Cityja. Tada za Rodrija nisu znali baš svi, na stolu su se nudlile neke malo atraktivije 'šestice', ali Pepu je par odgledanih utakmica bilo dovoljno da sve shvati. Pokucali su potom Građani na vrata Atletica, a kad su Madriđani s cijenom od 70 milijuna eura pokušali otjerati interes engleskog velikana, bez prevelikog razmišljanja dobili su odgovor ‘prodano’. Koji ih je pomalo iznenadio. I da, da su ‘bubnuli’ više, vjerojatno se odgovor ne bi promijenio.

Foto: REUTERS/Molly Darlington

Kada igrače koji su surađivali s Guardiolom pitaju po čemu se ponajbolji trener svih vremena najviše ističe, mnogi naglase istu stvar – mozak. Većini je nemoguće pohvatati sve te misli, sve te boje, sve te zvukove i melodije koje plešu u glavi katalonskog stratega, ali Rodri je bio jedan od rijetkih koji je sve razumio. Štoviše, ne samo da je razumio, već je Guardiolino razmišljanje oplemenio, svojim sugestijama igru Cityja dodatno je unaprijedio. Pep je onomad igrao na istoj poziciji na kojoj igra Rodri, stoga je jasno zašto baš s njim najviše priča, zašto od njega najviše traži, zašto oko njega najčešće gradi. Nerijetko bi šlag u Cityju pokupili ofenzivci poput Fodena, De Bruynea i Haalanda, ali Rodri je cijelo vrijeme bio ona jedna sitna Lego kockica koja je držala tu apstraktnu Cityjevu strukturu čvrstom. Dres Građana nosi već pet godina, za La Roju je skupio 50 nastupa, a ako se Pepa pita, uz Fodena, Gvardiola i Diasa, igrač za kojeg baš nikada neće dati zeleno svijetlo da napusti Etihad upravo je Rodri.

S Cityjem je osvojio sve što je osvojiti mogao, sa Španjolskom je lani podigao trofej Lige nacija, a sada vjeruje da uz pomoć Olma, Yamala, Pedrija i ostalih velemajstora može La Roji osigurati četvrti naslov prvaka Europe. Iako je on fokalna točka momčadi, iako je on taj koji gradi, razbija, povezuje i dirigira, svjetla reflektora i dalje prepušta drugima. Ništa ne nameće, ali svejedno drži sve pod kontrolom. Radi u sjeni, ali kad osjeti da ga momčad treba, tada uskoči u prvi plan. Tako je bilo kad u finalu Lige prvaka protiv Intera, tako je bilo i u mnogim drugim utakmicama. Nije forsirao, ali je uvijek bio spreman. I zato je u poslu kojeg radi najbolji na svijetu. Zato jer pušta da nogomet dođe k njemu.