ŽELJKO VELA: Vrijeme teških odluka

Nemam neki čvrst i posebno izgrađen stav o tome treba li Katalonija biti samostalna ili ostati dio Španjolske. Načelno, ljudi bi trebali živjeti onako kako žele, mada je to puno lakše reći nego u ovom slučaju provesti. Osim toga, tamo gdje se pendrekom tjera u zajednicu teško da ima sreće. No, kako rekoh, otvoren sam za obje opcije. Da nije u pitanju budućnost El Clasica, u bilo kojoj od njih moj život ne bi se promijenio ni za milimetar.

Teza koju želim braniti je istodobno i paradoksalna i točna. FC Barcelona, jedan od najvećih simbola katalonske neovisnosti, bit će i najveća žrtva ako se država Katalonija jednom dogodi i stvori.

Tko god je pogledao medije u zadnja dva dana nije mogao izbjeći histeriju oko (ne)odigravanja utakmice Barcelone i Las Palmasa. Utakmice čije je (ipak) odigravanje nužno podijelilo pristaše Blaugrane. Odluka da se igra nije bila laka, no ta dilema tek je mačji kašalj u usporedbi s onima koje tek čekaju.

Pitanje igranja ili neigranja prošle nedjelje, zapravo je pitanje prioriteta. Ako je Barceloni bilo najvažnije sačuvati svoj legendarni image „Mes que un club“, onda nije trebala igrati, bez obzira na posljedice. Odnosno, ako je primarni cilj zaštititi sportsku i poslovnu dimenziju kluba, onda je izlazak na teren bio jasan izbor. Uprava kluba je reagirala tehnomenadžerski i sačuvala +7 u odnosu na Real. Čudi jedino da klub takve veličine i organizacije nije bio bolje pripremljen za ovakvu situaciju nego se u zadnji čas pokušavalo odgovornost prebaciti na svlačionicu, a na sastanku boarda padale su ostavke. Dežurni moralisti sada deru kožu s Barcinih leđa, a Bartomeuova vlada pokušava sanirati štetu i razočaranje navijača PR akcijama zaključanog Nou Campa. Svima je (osim Piqueu) dobro došao reprezentativni time out. Zamislite kakav bi to cirkus bio da je raspored htio da se novo kolo igra već u srijedu i da Pique i društvo gostuju kod Atletica u Madridu?

„Što će Barceloni naslov prvaka države iz koje želi otići?“ jedan je od najčešćih prigovora pristalica bojkota utakmice. Na prvi pogled on pogađa u srž, no samo u slučaju ako stvari želite lomiti preko koljena. Što je alternativa? Na isti način se može pitati zašto Barcelona uopće sudjeluje u prvenstvu države iz koje želi otići? A što da radi? Da proglasi jednostrani „lockout“ i čeka da se Katalonija odcijepi i ima svoje prvenstvo? A do tada raspust? Nije ni logično niti realno. Naravno, cijela situacija je puno puno zapetljanija nego što sam ovdje izložio. Neće se neovisnost dogoditi u jednom danu, niti će u nekom kratkom roku inicijativa propasti, preveliki je zamah dostignut. Nažalost, ovo vjerojatno nije zadnji put da su Katalonijom letjeli pendreci i gumeni meci. Iskušenja će prije bilo kakvog konačnog rješenja biti još. Stoga je normalno da se čeka, osluškuje i kloni naglih i neopreznih poteza.

No, valja reći da je poslovni model Barcelone na ovom nivou, neodrživ izvan španjolske lige. Biti vječni prvak i osvajač kupa Katalonije je lijepo, ali sumnjam da može biti motiv nekom novom Messiju ili Iniesti da cijelu karijeru igraju protiv Espanyola, Girone i Tarragone. Naravno, bila bi tu i neka Europa, ali tih nekoliko utakmica ne radi bitnu razliku. Prihodi od TV prava i sponzora bi se smanjili, posljedično i visine ugovora igračima, pa bi se osim nedovoljnog motiva morali boriti i s nemogućnošću financiranja najvećih zvijezda. Nije realno da Katalonija ode iz Španjolske, a Barcelona ostane u Primeri. To tek nema smisla niti bi to centralna vlast htjela, bez obzira što u takvom raspletu svi gube (da i Real). Ideja uključivanja Barcelone u Premiership ili francusko prvenstvo je komercijalna bomba, ali sumnjam da bi UEFA podržala otvaranje takve Pandorine kutije. Zapravo, najrealnijim izlazom u slučaju katalonske neovisnosti, čini mi se ulazak u neku buduću ligu Katalonije, a onda, kada se za pet, deset ili petnaest godina stvari malo ohlade, lagani povratak u staro jato. No i to je wild guess. Previše je upitnika i oko toga što će biti sutra.

No, paradoksalno i bizarno, najveći simbol katalonske neovisnosti, konzumacijom te neovisnosti postao bi njezina najveća žrtva. Čisti marksizam, ono o proizvodnim snagama i odnosima koji u jednom trenutku postaju njihovi okovi... Revolucija jede svoju djecu i tako to. Vrijeme je teških odluka. Ostati simbol u tamnici naroda ili biti svoj na svome na tri klase manjoj pozornici? I što dodatno komplicira stvar, ne može Barcelona tu odluku donijeti sama. 

(Foto: Action Images)