ŽELJKO VELA: Tragičar sezone

Unai Emery zasigurno je tragičar tjedna koji je za nama, vjerojatno i mjeseca ožujka, a odlično stoji i u poretku za tragičara godine. Šteta, taj tip mi je uvijek bio simpatičan. Izgledao je kao netko tko zna što radi i voli to što radi. Činilo mi se da bi s njim čovjek mogao otići na pivo i razgovarati o nogometu onako normalno, kao kibic s kibicom. Hajde da malo zagazim u patetiku, ali skužit ćete valjda što hoću reći, izgledao je kao neki dokaz da pravda ipak postoji i da se marljiv i studiozan rad isplati. Kud baš njega da pogodi stigma "onoga koji je izgubio ono što nitko nikada nije izgubio"?

Devedeset i tkoznakoja minuta na Nou Campu. Euforija teče u potocima, domaći su ludi od neočekivane sreće, zvone zvona povijesne "remontade".... I jedna kamera koja lovi Emeryjevo lice. Stisnute oči, grč na licu, prsti stišću korijen nosa... Da, to nije samo tragičan poraz. To je nešto što će ga pratiti zauvijek.

Unaiju Emeryju malo što je u životu bilo poklonjeno. Nogometna karijera odvijala se gotovo isključivo u Segundi. Toledo, Real Sociedad B i još neki klubovi. Tek toliko da ga nitko ne može pitati "a gdje si ti igrao?", ali vjerujte, Panini ga kao igrača nikad nije slikao za album. Karijeru je završio u ranim tridesetima zbog ozljede koljena i bacio se u trenerske vode.

Odmah je stekao status jačeg čudotvorca. Malenu Lorcu uveo je iz treće lige u drugu, a onda zaigrao na novom levelu i Almeriji omogućio prvi i povijesni plasman u Primeru. To je bilo dovoljno da mu priskrbi imidž stručnog, uspješnog i poželjnog trenera. I poželjela ga je Valencia. Šišmišima su u tom trenutku najbolje godine već prošle, ali držao ju je žilavi Bask visoko, bez obzira što mu je posao bio mješavina Sizifovog i alkemičarskog. Kojeg kod igrača promovira (Villa, Silva...) uprava ga proda i ajde ti moj Emery nanovo. Spazili su ga ruski headhunteri, no epizodu u moskovskom Spartaku najradije bi zaboravio jer bila je kratka i neuspješna. Izminiran od uprave i igrača vratio se u Sevillu i unatoč već viđenom scenariju stalne prodaje najboljih igrača, triput zaredom osvojio je UEFA Europsku Ligu.

Prošloga ljeta zvijezde su mu se osmjehnule. Stavio je potpis na ugovor s PSG-om i figurativno gledano, prešao s druge strane stola. Dobio ključeve ferarrija i neograničeni budžet. Dosta je stvarao za druge, ajde neka malo i on bere vrhnje. Predano radio i na kraju zaradio. Tako bi uostalom trebalo i biti. U nogometu, pa i šire.

Kad je na Valentinovo razbucao Barcelonu "k'o prase masnu kesu", a pri tome ne mislim nužno samo na rezultat, nego i na potpunu igračku dominaciju na svakom djeliću terena, opet sam pomislio: "Vidiš, ovaj tvoj Emery, dobro si ga snimio još onomad u Valenciji". Ako bih za bilo kojeg trenera stavio ruku u vatru da to ne može izgubiti, on bi bio taj. Dugo je čekao priliku, predugo je na megdan velikanima izlazio samo s pištoljem na vodu. Sad kad ima dobru momčad, jednostavno ne smije pogriješiti. Ne smije, ne može i neće.

But, the reality was very different. Da ne gubimo vrijeme važući apotekarskom vagom za što je kriv on, a za što igrači, ograničimo se na ocjenu da je apsolutno sve ispalo krivo. Neshvatljivo preplašeni, neshvatljivo neambiciozni, neshvatljivo konfuzni. Ni traga onim goropadnim momcima s Parka Prinčeva, kao da ih je netko pred utakmicu nahranio čistim bromom.

Čak ni kad su zabili, nisu uspjeli nokautirati grogiranog protivnika. Pustimo sudačke previde (a bilo ih je), najveća pogreška je što je dopustio da mu se ekipa opusti i uopće ne igra zadnjih nekoliko minuta. Vidi se to po sasvim mlitavoj reakciji Kevina Trappa na Neymarov slobodnjak za 4-1. Čovjek se nije ni probao baciti jer je vjerovao da je ionako gotovo. Je li i Emery vjerovao da je gotovo, to samo on zna i dovoljna je kazna što će mu se košmar tih zadnjih minuta iznova vraćati i vraćati u mislima dok god živi. Nakon četvrtog gola, stigao je i peti, koljena su se odsjekla, u takvoj situaciji, da malo parafraziram Ćiru "šesti gol pada sam". Umjesto da to bude večer njegova slavlja, Unai Emery doživio je slom, debakl, krah. Ušao je u almanahe kao trener ekipe kojoj je protivnik stigao prednost od 4:0 iz prve utakmice.

Hoće li Emery i dogodine voditi PSG preuranjeno je pitanje. Predsjednik i glavni financijer kluba Nasser Al-Khelaifi rekao je "Nakon prve utakmice svi su o njemu govorili kao o najboljem svjetskom treneru. Ne mislim da je nakon uzvrata postao najgori". Čak i ako se gazda Nasser predomisli, Emery je predobar trener da bi bio bez posla i to u potentnom klubu. Ali, kao što mu je kroz karijeru malo tko išta poklonio, tako i sad ima "sreću" da se revitalizacija Monaca događa baš u godini kad je on stigao u Francusku, pa će se za peti naslov prvaka u nizu trebati žestoko potući.

U uspjehu ili neuspjehu te misije vjerojatno leži dobar dio odgovora o zajedničkoj budućnosti baskijskog trenera i pariškog kluba. No to je već tema za neki drugi članak. Ovaj je htio ispričati priču o čovjeku koji je uporno slijedio svoj put i došao nadomak ostvarenja američkog sna. Umjesto njega dobio je katalonski masakr motornom pilom. Život je nekada baš glup.

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!