ŽELJKO VELA: Kraljevski bal u Cardiffu

Bila je to sjajna utakmica dva velika protivnika. Juventus je otvorio bolje, ali je vrlo brzo Real ubacio u onaj svoj „champions mode“ kojeg sam spominjao u najavi. Taj „setting“ za velike utakmice donio je briljantnu timsku akciju za vodstvo, a Juve je uzvratio još boljom, još atraktivnijom, sve iz prve, za Mandžino genijalno izjednačenje. Na žalost velikog hrvatskog igrača, taj će se gol voditi samo kao jedan od najljepših nevažnih golova u povijesti finala LP. Na pola utakmice rezultat je neodlučen i na toj točki prestaje neizvjesnost.

Spominjao sam kako ovakav dvoboj ne može istrpjeti „blackout“ jednog od takmaca, a Stara dama imala je svoju podužu „žutu minutu“ u nastavku. No, nije se ona dogodila slučajno ili sama od sebe. Real je briljantnom timskom igrom zapravo uveo svog protivnika u crnu rupu i tu dominaciju uspio naplatiti golovima. Teško se uopće prisjetiti kada je netko ovako izdominirao Allegrijev moćni stroj, i zbog toga je Realov uspjeh još i veći. Nisu bacili u konopce nekog prolaznika iz Primere nego jednu od najvećih, i što je još važnije, igrački i taktički najuređenijih i najizbalansiranijih momčadi svijeta. I zabiti četiri gola takvoj obrani, takvoj momčadi… Inače, Real je zabio na svakoj natjecateljskoj utakmici ove sezone u svim natjecanjima. Zbrojeno s krajem prošle sezone, niz se za sada zaustavio na 65 susreta.

Uloga Luke Modrića u tom i takvom Realu definirana je odavno. Moćni hrvatski kotačić (a zapravo zamašnjak) igrač je na kojem počiva Realova dominacija na terenu i bez kojeg bi teško bila moguća. Valjda su i oni najzagriženiji skeptici, oni koji broje samo golove i asistencije i sprdaju se s pojmom „predasistencija“, sinoć shvatili koliko je Modrić golem igrač? Ako nisu, nema im pomoći. Prognanik iz zadarskog zaleđa, dijete s drvenim kostobranima (pa bio taj detalj izmišljen ili ne), sinoć je po treći put podigao naslov pobjednika Lige prvaka. Ne volim uspoređivati igrače, pogotovo iz različitih epoha, ali da je Luka Modrić najveći hrvatski nogometaš ikada, to je sasvim prihvatljiva teza. Ili jedan od trojice najboljih, ali onda da najboljeg ne proglašavamo, nego ih ostavimo kao najbolji trijumvirat.

Mandžukić je spomenutim briljantnim pogotkom zaslužio nagradu za potez utakmice, Kovačić se nije plasirao za minutažu (ušao je u zapisnik, za razliku od Jamesa koji je susret gledao s tribine), Pjaca je ozlijeđen. Bez sumnje, Hrvatska je bila jako bitan faktor. Ali, uz naše treba spomenuti poimenice barem još trojicu igrača.

Isco je i sinoć pokazao da je igračina. Puno puta ove sezone kritizirali su ga i Realovi navijači. Marca je polovicom sezone imala anketu – James ili Isco, koga prodati, a koga zadržati? Navijački glasovi uvjerljivo su poduprli ostanak Kolumbijca. No, bit će da su tu radile emocije jer bilo je to razdoblje u kojem se naveliko pisalo o Iscovom koketiranju s Barcelonom. A onda je Grande Iscosaurus odigrao zadnju trećinu sezone briljantno, ugradio brojne dijamante u Realov šampionski mozaik, a sinoćnja utakmica je njegov masterpiece. Ne mogu decidirano tvrditi, ali mislim da je Zidane planirao dati i veću minutažu Baleu, no kako s terena povući svoju najbolju figuru? Na kraju je Velšanin ušao umjesto Benzeme.

Drugi čovjek koji zaslužuje svoj pasus je neuništivi Cristiano Ronaldo. Bez obzira na svu Iscovu genijalnost, onome tko zabije dva gola u finalu ne može pobjeći titula igrača utakmice. CR7 je ponovno pokazao da je veliki majstor za velike utakmice. Zadnja dva velika finala koja je osvojio, osvojio je nekako na „daljinsko upravljanje“. Prošlo finale LP je odigrao zaliječen, izdržao do kraja, zabio odlučujući penal… ali po doprinosu u igri to nije bilo to. U finalu Eura probao je ponoviti priču, ipak bolovi su bili jači i morao je rano izaći, naslov Portugalu donijeli su drugi. No, ovo finale, ova sezona, ova nokaut završnica – e to je Ronaldovo! Ujedno, Ronaldo je ogledni primjer uspješnosti Zidaneove trenerske strategije. Mjesecima je Francuz pripremao svoju ekipu za ubitačni finiš sezone, rotirao, vrtio, odmarao. To, da mu ekipa na kraju naporne sezone odigra ovakvu superutakmicu, u kojoj uz to briljira njegova najveća zvijezda… to je doktorski gospodine Zizou.

Treći čovjek je dakako Gigi Buffon. Tužni div kojemu je u sutonu karijere još jednom pobjegao ušati trofej koji mu nedostaje. Ako mu je utjeha, izgubio je od sinoć boljega. Ono što će ga sigurno kopkati je „pa čime sam ja zaslužio takvu jarčevu sreću da god prvog gola lopta ima mali dodir s Bonuccijem, a kod drugog s Khedirom i u oba slučaja postaje neuhvatljiva…“. Žao mi je Buffona, ta je veličina zaslužila osvojiti Ligu prvaka. Siguran sam da on ne bi htio da ga žalimo nego da mu poželimo sreću kada dogodine povede Juve u još jedan pokušaj.

(Foto: Action Images)