ŽELJKO VELA: Čovjek koji je odlučio Premiership

Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 08.05.17. | 14:54

Priznajem, olako i uporno pljuvanje po Biliću svaki put mi digne živac. Možda čudno jer (ne)kultura pljuvanja je kod nas duboko uvriježena, pljuju se svi, od predsjednice države pa do sporednog glumca u filmu. Zašto bi Bilić bio iznimka? Nemam na to odgovor.

Logično bi bilo da iza ovakvog naslova slijedi priča o Edenu Hazardu, Diegu Costi ili Antoniu Conteu. Možda o Pedru ili Cahillu. Ili o N'Golo Kanteu koji će vjerojatno postati prvi igrač u povijesti Premiershipa s „back to back“ naslovima prvaka s dvije različite momčadi. To bi bilo logično. No, ovo je priča o Slavenu Biliću.

Dakako da bivši hrvatski izbornik nije odlučio prvenstvo. Ono je odlučeno fantastičnim nizom Chelseajevih pobjeda i preobražajem koji je, nakon uvodnih posrtaja, u svojoj ekipi izveo Conte. Bilićev West Ham je pobjedom nad Spursima u petak samo raspršio ono malo oblaka neizvjesnosti koji su stajali nad proslavom Bluesa. Pobjeda koja Čekićarima i matematički garantira ostanak u ligi, donosi mir do kraja sezone i barem na nekoliko dana ušutkava domaće hejtere kojima je Bilić omiljena meta.

Stalno „pljuvanje“ po Biliću, pogotovo u internetskom medijskom prostoru, jedan je od najdugovječnijih i najžilavijih fenomena u nas. Ujedno i jedan od, racionalnim argumentima, najteže objašnjivih. Ima tu pregršt posla za medijske analitičare, komunikacijske stručnjake, psihologe, ponekad i psihijatre. Jer upornost kojom se internet zajednica (ne samo u komentarima ispod tekstova nego često i u službenim člancima) obrušava na trenera iznimno nadprosječnog CV-a, a privatno vrlo korektnu, odmjerenu i nekonfliktnu osobu, uistinu je začudna. Zapravo, jedino objašnjenje koje mi pada na pamet je da je Slaven Bilić kao trener i kao osoba toliko OK da to hejterima maksimalno ide na živce.

Jedini pravi neuspjeh u Bilićevoj trenerskoj karijeri je zapinjanje u kvalifikacijama za SP u Južnoj Africi. „Poginuo“ je u dva ogleda sa super motiviranim i osvete željnim Englezima. U dvije međusobne utakmice nije izgubio od Ukrajine, ali je nije ni dobio i tu je bio ključ. Što se tog ciklusa tiče, kritike su na mjestu i ima niz odluka koje se mogu dovoditi u pitanje. No, prije i poslije neuspješnog pohoda na Južnu Afriku, Hrvatska je pod Bilićevom komandom bila na dva Eura i tamo igrala zapaženu ulogu. Dodamo li tome uspješno pokupljene krhotine nakon frustrirajućeg Kranjčarovog SP-a i sjajno odrađenu smjenu generacija, ukupni dojam je izrazito pozitivan.

Otisnuo se Bilić nakon poljsko-ukrajinskog Eura u trenerske vode na klupskoj razini, u ruke dobio solidni, no u smislu upravljanja i međuljudskih odnosa posve zapušteni Lokomotiv iz Moskve. Na početku, s potpuno hrvatskim stožerom, hit prvenstva, a u sredini sezone velika kriza i razočaravajući plasman. Rastali su se na kraju sezone, mada je, čitajući hrvatske medije, zadnjih šest mjeseci mandata svaki dan bio pred smjenom. Logično se nameće pitanje: u redu, ako nam reprezentacija igra loše, izborniku ćemo svaki dan skakati po glavi. Ali, zašto bismo trebali gubiti živce, trenera nazivati neznalicom i zazivati njegovu smjenu jer Lokomotiv nije pobijedio Morodoviju Saransk ili je doma izgubio od Amkara iz Perma?

Kolika je Bilićeva specifična težina na europskom trenerskom tržištu najbolje pokazuje situacija iz ljeta 2013. Samo tjedan dana nakon rastanka s Lokomotivom dobio je financijski puno izdašniji angažman u duplo većem klubu, Bešiktašu. U dvije turske sezone „koketirao“ je s naslovom prvaka, no do spajanja s njim nije došlo. Možda i bi da baš za njegova mandata Bešiktaš nije gradio novi stadion, pa su te dvije sezone prošle bez pravog domaćinstva. No, to nikada nećemo saznati.

U kasno proljeće 2015-te stiže poziv koji se ne odbija i poziv koji je zapravo od početka karijere priželjkivao. West Ham United, u kojem je ostavio i zanimljiv igrački trag, zove ga za managera.

Prva sezona bila je toliko dobra, da su i najzagriženiji Bilićevi kritičari morali malo odmoriti svoje tipkovnice. West Ham je pobacao na leđa kompletnu Premiership elitu i završio sezonu na sedmom mjestu srušivši usput pregršt klupskih rekorda (najviše osvojenih bodova, najviše postignutih golova...). Navijači su mu klicali, a hejteri škripali zubima i čekali svoj trenutak.

I on je došao ove sezone. West Ham je igrao puno slabije nego lani i plesao jako blizu opasne zone, a „obožavatelji“ raspališe iz svih oruđa. Neznalica, gubitnik, blefer, prevarant, trener s nula trofeja... nadmetali su se zapjenjeni hejteri, usput se čudeći budalama iz West Hamove uprave koji takvog luzera drže na plaći. Te „budale“, osim preskupih trenerskih ikona modernog nogometa, mogu na klupu u najpoželjnijoj ligi svijeta dovesti koga god požele, a oni su se baš odlučili za Hrvata. Malo čudno, ako baš nema pojma? Pa onda još savjeta iskusnih managera koji su magistrirali na računalnim igricama, a usput vode velike i uspješne poslovne sustave: Bilićev frendovski odnos s igračima je pogreška. Nitko ga ne poštuje, njih treba nagaziti, on samo priča, a o taktici nema pojma...  Yeah, right!

West Ham ni s Bilićem ni bez njega nije „driving force“ Premiershipa. Klupske domete možda najbolje opisuje podatak da je prva Bilićeva sezona ujedno i jedina u kojoj je WHU završio s pozitivnom gol razlikom u Premierligi. Ako bi se kriteriji kojima troleri mjere Bilićev rad primijenili na druge, onda bi Wengera ili Guardiolu trebalo odmah smijeniti, a Davida Moyesa zatočiti. Činjenica je da je u petak navečer Tottenham, momčad koja igra apsolutno najljepši nogomet u Premiershipu, nije nalikovao na sebe. U velikoj mjeri blokiran, zagušen i s pokidanim koncima igre. Znatno lošiji dojam nego u nedavnom FA Cup porazu od Chelsea kada je primio 4 komada. A tu valjda svoje prste ima i ta hrvatska „neznalica“?

Priznajem, olako i uporno pljuvanje po Biliću svaki put mi digne živac. Možda čudno jer (ne)kultura pljuvanja je kod nas duboko uvriježena, pljuju se svi, od predsjednice države pa do sporednog glumca u filmu. Zašto bi Bilić bio iznimka? Nemam na to odgovor. Ne mislim da bi mu zbog angažmana u West Hamu trebali tepati kako je „ponos Hrvatske“, ali ne vidim smisao ni u cipelarenju. Srećom, realni svijet ipak ne okreće se baš sasvim u skladu s internetskim trolanjem. Pa tako ni u slučaju Slavena Bilića, očito presavršenog da bi ga neki poštovali.

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!


Tagovi

Slaven BilićizdvajamokolumnaŽeljko Vela

Ostale Vijesti