ŽELJKO VELA: Arsenal - život u comfort zoni

Kada je prošlu sezonu, koja je do pred sam kraj bila neuspješna, a na trenutke i mučna, Arsenal završio serijom od pet čistih pobjeda u Premiershipu, a u finalu Fa Cupa bacio na koljena novog prvaka Chelsea, poprilično je omekšao do tada prilično tvrdi stav prema Wengeru i njegovoj budućnosti na klupi Topnika. Od dosta čvrstog „Wenger mora otići“ fokus je skrenut na „napokon je pronašao igru“ i „ove korekcije u obrani su izvrsne“ da bi se uz konstataciju kako je trijumf nad Conteovim komandosima sigurno nagovještaj obećavajuće sljedeće sezone, zaključilo da „takva legenda zaslužuje još jednu šansu.“ Četiri dana nakon što je Arsenal postao najuspješniji klub, a on najuspješniji menadžer u povijesti Fa Cupa, Francuz je produljio ugovor do 2019.

Ja sam bio protiv, uvjeren da je „podgrijavanje ljubavi“ krivo u situaciji kada Arsenal više od ičega treba „clean and fresh start“. Niz pobjeda i trofej na kraju sezone trebao je biti iskorišten za odlazak u velikom stilu čovjeka koji je obilježio cijelu jednu epohu. U svibnju bi i najveći bukači pospremili svoje „Wenger Out!“ transparente i zapljeskali elegantnom Francuzu koji je, a to svaki put treba naglasiti, napravio od Arsenala moćan stroj, osvajao trofeje i igrao zavodljiv nogomet. Dakako, u svoje vrijeme. Ne sada i ne više. Od toga što sam ja bio protiv, Wengera baš i nije zaboljela glava. Puno važnije je što su gospoda iz boarda bila za produljenje suradnje. Kad bismo te gentlemane jutros pitali da nam, onako u povjerenju, kažu misle li još da su dobro odabrali, baš me zanima koliko čvrsto i iskreno bi zvučalo njihovo „yes“?

Namjera ovog teksta nipošto nije omalovažavanje Arsena Wengera, još manje pljuvanje po jednom od najvećih menadžera modernog nogometa. On radi ono što zna i ono u što vjeruje. Tražiti od Wengera da sam prizna kako njegove ideje više ne funkcioniraju (ili barem više ne funkcioniraju u današnjem Arsenalu), bilo bi previše. To bi učinio malo tko od nas. No, to i nije Wengerov zadatak. Nezahvalnu ulogu onih koji će stisnuti Arseneovu ruku na kućnom pragu i, uz tapšanje po ramenu i neizostavno „pozdravite doma“ zatvoriti za njim vrata, trebali su preuzeti ljudi koji ga plaćaju. A oni su se sakrili iza nekoliko pobjeda, iza još jednog trofeja koji je lijep, ali ne i vrhunski, pomeli probleme pod tepih i krenuli dalje za iste pare. I kako će sada netko iz uprave prigovarati igračima na stalnom životu u „comfort zoni“ kada se i oni ponašaju isto ili još gore?

Sudeći po početku sezone, prve bez Lige prvaka nakon 20 godina, Topnike i njihove navijače opet čekaju glavobolje i puno pošalica na njihov račun na društvenim mrežama. Naravno, nije uputno nakon samo tri kola prekrižiti sezonu. Uostalom, negdje u slično vrijeme lani, zapravo čak i mjesec dana kasnije, Conteov Chelsea više je nalikovao rekreativnoj grupi građana nego budućem uvjerljivom osvajaču Premiershipa. Ali, čini mi se da se zadah nereda i nezainteresiranosti puno jače osjeća ovih dana na Emiratesu. Engleski analitičari deru kožu Arsenalovim zvijezdama u veznom redu. Ne zato što ih je Liverpool prebio 4:0, čak ne ni zato što nisu zapucali u okvir gola, nego zato što se nisu dovoljno zalagali, nisu dovoljno pomagali jedan drugom, nisu trčali natrag nakon izgubljene lopte.... ukratko, jer su izgledali kao da im je potpuno svejedno. Arsenalova svlačionica vapi za temeljitim provjetravanjem. Ne za malenim face-liftingom (jer kako kažu oni koji se u to razumiju: kad bordelu ne ide dobro, ne treba mijenjati plahte nego dame), već za potpunom rekonstrukcijom koja će potrajati barem sezonu ili dvije. A glavni inženjer te rekonstrukcije nikako ne može biti Wenger jer je on neizostavni dio onoga što treba rekonstruirati. Kada je Wenger došao na tadašnji Highbury, imao je 47 godina. U svlačionici je zatekao zrele muškarce, Seamana, Adamsa, Dixona.... s kojima je lakše mogao pronaći i generacijski zajednički jezik. Četvrt stoljeća kasnije sve se promijenilo: i Arsene, i svlačionica, i svijet i nogomet. Danas Wengere u svlačionici sjedi s momcima koji su mu u generacijskom smislu unuci. Razumije li on kako oni razmišljaju i je li realno da oni razumiju njega? Neću staviti ruku u vatru da je to nemoguće, ali na terenu se vidi da ne funkcionira.

Bilo bi idealno da je operacija rekonstrukcije počela prije tri mjeseca. I pri tome ne mislim samo na promjenu trenera nego i na okončanje sage Sanchez na bilo kakav način, raščišćavanje s apatičnim Ozilom oko toga vidi li on sebe u Arsenalu ili ne i još nekoliko sitnica... Ovako će neodlučni management Arsenala platiti dodatni ceh zbog svog kukavičluka, a rastanak s managerom koji im je trofejnu dvoranu napunio srebrninom, jednom kad se dogodi, vjerojatno će biti trpkiji nego što je trebao. Šteta.

(Foto: Action Images)