ŽELJKO VELA: U polufinalu želim parove slične nogometne filozofije

Atletico, Juventus, Monaco i Real kvartet je koji u sebi krije novog (a možda i novog-starog) osvajača Lige prvaka. Ili možemo ovako: Kovačić, Mandžukić, Modrić, Pjaca, Subašić ili Vrsaljko. Netko od njih će, za 45 dana u kardifskoj noći, ispijati nektar šampiona iz pehara s velikim ušima. Slatko iščekivanje.

Prema očekivanju, četvrtfinalne utakmice ponudile su sjajne priče. Nažalost i uz neke neželjene dodatke u obliku bombaških napada i teških sudačkih previda. U odnosu na moju prognozu uoči prvih susreta, tri su para završila prema predviđanju, a samo je Real uspio „okrenuti“ (po meni) favoriziranog Bayerna. No, to je ionako najkontroverznija priča, dvoboj sa stotinu lica. 

Golema je šteta što je sudar lidera Bundeslige i Primere nepovratno kontaminiran, baš ono okaljan, sudačkim pogreškama. Potpuno neshvatljivo suđenje Viktora Kassaija onemogućilo nam je da odluka o polufinalistu iz ovoga para bude samo plod nogometnog znanja i sreće. Također je potpuno neshvatljivo da se na ovoj razini natjecanja ne primijeti debeli offside Cristiana Ronalda kod gola za 2:2. Drugi žuti za Vidala je nepostojeći, a toliko razumijevanja i strpljenja za startove Casemira ne bi valjda imala ni igračeva majka. I treći Realov gol je iz zaleđa, međutim ono nije suđeno ni u akciji koja je završila Ramosovim autogolom, a ako ćemo cjepidlačiti, nijedan od dva Bayernova jedanaesterca u ovim ogledima nije baš evidentan... Suma sumarum, Bayern je teško oštećen. Utakmica na Bernabeu bit će jak argument zagovornicima još obimnijeg uvođenja videotehnologije u sudačke presude, bez obzira što ni oko kamere ne bi u potpunosti riješilo sve sporne trenutke, ali to je već druga tema. Zapravo je grozno što su nakon nogometno sjajnih 210 minuta bavarsko-kastiljanskog obračuna u prvom planu suci, a ne npr. Ronaldo koji je utrpao Bayernu pet komada. Ili,  tragičar oba dvoboja, inače sjajni Arturo Vidal, ili supernadahnuta Robbenova madridska večer, ili Neuerove obrane, ili što god izabrali iz bogate nogometne ponude.

Očekivalo se da će to biti tijesan dvoboj, ali je nevjerojatno koliko puta se ishod ovog para lomio, koliko točaka je imao iz kojih je priča mogla krenuti u posve novom, obično jednostavnijem smjeru, no svaki je put uslijedilo novo kompliciranje. Redom: Bayern vodi 1:0, Vidal promašuje jedanaesterac za udvostručenje prednosti. Malo nakon toga Real izjednačuje, ima čovjeka više, zabija i drugi gol i treba riješiti sve već u Munchenu, ali Neuer ima briljantnu večer. U Madridu Bayern otvara kao da ponovno igra kod kuće i pitamo se kako bi uopće domaćin stizao neku prednost da to mora činiti?  Opet se sve okreće: Real promašuje velike prilike, pa Lewandowski pogađa s bijele točke i Bayern od tada drži Reala u konopcima... Ronaldo za olakšanje, Ramos za potpuno poravnanje... i onda ulazimo u već opisanu „zonu Kassai“. Nogomet uzmiče, mađarski sudac ukrao je show. Koliko je ovo bio velik i izjednačen sudar, vidljivo je i po tome što su u pojedinim trenucima oba kluba jako patila na terenu, ali se i izvlačila iz tih delikatnih situacija. U Realu se mogu lupati u prsa i pjevati „Nikad ne podcjenjuj srce šampiona“, Bayern će se pokušati utješiti njemačkom duplom krunom, a u klupskom restoranu još dugo na meniju neće se nuditi gulaš.

U drugom dvoboju superteškaša potvrdilo se da je Barcelona u ovom trenutku dobra, ali ne i vrhunska i da je Juventus u natjecateljskom smislu za klasu jači. Ponos Katalonije upeo se iz sve snage u pokušaju pravljenja još jedne povijesne remontade, ali kad je s druge strane čopor iskusnih vukova i još kad Messi nema svoj dan i ne koristi male poklone „Stare dame“, onda je čudo neostvarivo. Da se razumijemo, nije to bila šetnja u uzvratu i nije sinoćnjih 0:0 Juventusu došlo samo od sebe, no prekaljeni Talijani prošli su kroz pakao Nou Campa ne gubeći glavu niti na trenutak i stalno se držeći u „safe zoni“. Zapravo je bila očita razlika između Juventusovog pristupa zrele i samopouzdane momčadi i preplašene janjadi iz PSG-a koja se u uzvratu uvukla u krilo svom vrataru i greškama i strahom omogućila da uopće bude moguć sudački masakr koji je nad njima onomad izveo Aytekin. Ovom sezonom Juventus može dovršiti opisivanje punog kruga, zaključiti priču o superpovratku kluba koji je desetljeće ranije izbačen u drugu ligu. Ova ekipa to može, čine mi se jačima nego prije dvije sezone kada su igrali finale Lige prvaka.

Što se dvoboja Atletica i Leicestera tiče, tu nije bilo drame, mada rezultat izgleda tijesno. Ali, to je osjećaj koji ti ostaje kad igraš protiv genija nokaut faze kao što su „Colchonerosi“. Kada biljaristi profići po kafanama perušaju naivne žrtve, uvijek ih dobiju za jednu kuglu, za jedan štap, stalno ostavljajući dojam poraženom da je blizu i da je sljedeća partija njegova. E, to je osjećaj igranja protiv Simeoneovog „ganga“, stalno trčanje za horizontom. Koliko se god ti trudio, on je uvijek tamo negdje, daleko ispred. No, „lisice“ neće očajavati, bila je ovo još jedna bajka u klupskoj povijesti.

I na kraju „people's favourite“ par BVB – Monaco, specifičan po mnogočemu, nažalost i po bombaškom napadu koji je postao neraskidivi dio nogometnog ishoda. Tko zna bi li u normalnijim okolnostima bilo drugačije, ali u datim uvjetima Monacova laka konjica pokazala je da je bolja od Borussije koja je još u fazi formiranja, a ne zrelosti. Monaco oduševljava. Nakon šest komada Cityju, ostavili su „šesticu“ i u mreži Dortmunda. Ne smeta im što tu i tamo prime gol, kad na svaki u Subašićevoj mreži odgovore s dva u protivničkoj. I što se njih tiče, ne usuđujem se prognozirati ništa. Sky is the limit.

U petak saznajemo parove polufinala. Kako god ispalo bit će spektakl. A možda i najveći ako se jedan na drugoga namjere protivnici slične nogometne filozofije. U tom smislu navijam za Real – Monaco odnosno Atletico – Juventus. 

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!