Velika Hrvatska noć u Americi: “Nakon dva milijuna selfieja, odustao sam”

Nedjelja. Peti američki dan u Alexandriji. I napokon – nogomet. Vatreni su, naime, do tog trenutka više nalikovali na diplomatsku delegaciju nego na reprezentaciju koja se sprema za ozbiljan turnir. Red protokola, red osmijeha, red fotografija. Navijači, domaćini, rukovanja, tapšanja. A onda – subotnja večer kao šlag na torti: hotel AKA i velika promocija hrvatskog turizma, uz reflektore, kamere i ozbiljnu dozu glamura.

Zlatko Dalić je, vojnički precizno, pomaknuo trening. Jer zna se red: najprije domovina, pa tek onda taktika. Reprezentativci su stigli kao vojska – odradili autograme, odradili fotografije, odradili večer. Profesionalno, gotovo rutinski.

“Davno smo to dogovorili… nije to nikakav problem kako se pokušava prikazati”, šaputalo se iz vrha Saveza. Uvijek postoji i ta druga verzija priče, tiša, ali upornija.

Modrić i društvo – opušteni, nasmijani, dijelili su selfije kao bombone djeci u vrtiću Sasvim suprotno od glavne zvijezde večeri. John Malkovich, čovjek s hollywoodskim pedigreom i očito vrlo precizno definiranim cjenikom, držao se po strani. Osmijeh mu je izmamila tek – putovnica. Hrvatska, naravno. Simbolika koja uvijek prolazi.

Kad su ga u predvorju zamolili za fotografiju, samo je odmahnuo glavom.


“Nakon dva milijuna selfiea, odustao sam.”


Pošteno. I pomalo hladno. Ali i to je Amerika.

HTZ je, treba priznati, sve posložio besprijekorno. Došao je i Toni Kukoč – iz naše perspektive ipak veća zvijezda. Bez suvišnih hollywoodskih manira, s osmijehom i strpljenjem. Dijelio je autograme, pozirao, razgovarao. Onako kako to rade ljudi koji su svoje odavno dokazali.

Igor Kralj/Pixsell

U pozadini cijele priče stoji Pete Radovich – čovjek s 45 Emmyja, što je brojka koja zvuči kao statistička pogreška. Dok je fešta trajala, Knicksi su ganjali zaostatak sa Spursima. I na koncu stigli pa prestigli. I uzeli "kantu" nakon pola stoljeća čekanja. Njegovi Knicksi. Večer za pamćenje Pete Radovicha, očito na više frontova. Za razliku od Tome Packa. Briljantan glasnogovornik HNS-a, ali i čovjek pogrešne košarkaške vjere. Spursi su ovaj put ostali kratki, a kažu da se kod njega raspoloženje mjeri u poenima razlike. Kako ide rezultat – tako ide i dan. Ako je suditi po noći iza nas, nedjelja mu neće biti među dražima.

“Ministar nam je dao odriješene ruke. A kad je tako – samo kreneš”, rekao je Radovich. I snimio sve u pet dana. Amerikanci ne kompliciraju.

Usput je, kaže, pomogao i da hrvatske putovnice dobiju Belichick i Miočić. Sljedeći je Jason Kelce. Hrvatska diplomacija, ali s NFL šmekom.

Ministar Glavina bio je, očekivano, najpoetičniji. Govorio je o iskoraku, o pozicioniranju, o jedinstvenosti. O Malkovichu koji u spotu glumi – sebe. Što je, zapravo, najteža uloga.

Na pozornici su se izmjenjivali Kustić i Dalić. Zahvale, emocije, standardni repertoar.


Igor Kralj/Pixsell

"Hvala vam na svim gestama emocijama i ljubavi, na pažnji koju nam dajete. Sve ovo nam znači mnogo, ovo nam je dodatni motiv," zahvalio se izbornik Dalić.

A onda trenutak večeri. Kristijan Staničić, ponesen atmosferom:


“Zlatko, mi te ne volimo – mi te obožavamo.”

Malo previše. Čak i za američke standarde.

Kukoč, za razliku od govornika, nije imao potrebu za mikrofon. Dovoljno je bilo da stoji. On je ionako čovjek kojeg se ne sluša – nego pamti. U pogledima onih koji su ga okruživali vidjela su se neka druga jutra, devedeset i neke, televizori koji svijetle prije škole ili posla, glas Slavka Cvitkovića i tekstovi Nevena Bertičevića, i jedan klinac iz Splita koji s Jordanom i Pippenom pomiče granice košarke. Pa onda – isti taj, bez puno pompe, sjedne na avion i igra za Hrvatsku.

Sada – mirniji ritam. Razgovor s Ladićem, negdje sa strane. Golf, vjerojatno. Sudbina sportaša je jednostavna: lopta ostaje, samo se teren mijenja. I puls, koji više ne divlja nego teče.

Gradonačelnica Alexandrije, međutim, imala je svoje prioritete. Između Malkovicha i Kukoča – pobijedile su palačinke s Linoladom.
“Ovo moraš probati”, uvjeravala je supruga, gotovo diplomatski odlučno.

Diskretno su nestajale i Bajadere, završavale u torbicama dama u večernjim haljinama, kao mali suveniri večeri koja je mirisala na dom. U čaše se točio Babić, a priče su postajale sve mekše, sve hrvatskije.

I tako je završila još jedna večer u kojoj smo, barem na trenutak, izgledali veći nego što jesmo.

A od nedjelje – nema više kulisa. Samo nogomet.