.jpg.webp)
A. LesičkiVatreni su prešli minsko polje — sad dolazi ono pravo!
Vrijeme Čitanja: 2min | ned. 28.06.26. | 08:01
Hrvatska je protiv Gane odigrala najzreliju utakmicu turnira, Dalić je povukao ključne poteze, a Modrić još jednom držao kontrolu. Nokaut faza je osigurana bez drame, uz rast forme i samopouzdanja uoči okršaja s Portugalom.
Misija je uspjela. I to je jedina rečenica koja u ovom trenutku ima težinu zlata. Hrvatska je u Sjevernu Ameriku došla po nokaut fazu — i uzela ju je. Skupina je bila minsko polje, uvijek jest, ali kada Vatreni jednom prežive tu rovovsku bitku, povijest nas uči da tada počinje prava priča.
Nakon Engleske, Modrić je tiho, gotovo profesorski, najavio progresiju — utakmicu po utakmicu, sloj po sloj. Protiv Paname bilo je smisla, protiv Gane već i autoriteta. To više nije bila momčad koja traži sebe, nego ona koja zna što želi i kako to uzeti.
Dalić je ovaj put bio taktičar s razlogom. Povukao je poteze koji nisu bili ni popularni ni romantični, ali su bili — točni. Gvardiol je ostao po strani, ne zbog manjka kvalitete, nego zbog viška realnosti. Ozljede ne poznaju reputaciju. Perišić je pristao na kompromis, odigrao ulogu koja mu nikada nije bila prirodna, ali jest bila potrebna. To su one male žrtve koje prave velike turnirske priče.
Najveći izazov bio je uklopiti tri srca veznog reda u isti ritam — Modrića, Kovačića i Sučića. Rješenje? Vlašić. Dalićeva ideja koja je na kraju donijela dividendu. Kad se lomilo, kad se utakmica počela kriviti prema nervozi, pojavio se “Niksi”. Jedan skok, jedan trenutak, i sve je sjelo na svoje mjesto. Ušutio je stadion, ali i tisuće nemirnih misli — od Philadelphije do Hrvatske.
Gana je došla s mišićima i samopouzdanjem. Tehnički jača, fizički robusnija nego Panama. Ali nogomet nije samo snaga. Hrvatska je igrala šah. Linije su bile čiste, uloge jasne, a prostor kontroliran. Vlašićeva stativa bila je upozorenje, Sučićev projektil presuda.
A iznad svega — Modrić. Kada Luka drži konce, igra ima red, a rezultat smisao. Hrvatska je svjesno prepustila prostor do centra, pustila Ganu da kruži bez ideje, bez prodora, okomitosti. Nije bilo panike, nije bilo stihije. Bila je to kontrolirana utakmica.
.jpg.webp)
Naravno, savršenstva nema. Pongračić je u duelima stijena, ali s loptom ponekad previše vjeruje instinktu. Jedna takva odluka koštala je pogotka. Kovačić je odradio defenzivni dio dobro, ali Hrvatska će trebati njegov iskorak prema naprijed ako želi dalje od korektnog.
Uoči susreta, ganski novinari nudili su staru priču, onu “nije važno ime suparnika dok je Partey na terenu”. Čak su i računali logistiku, vizu, treće mjesto… Nogomet rijetko voli takve kalkulacije. Gana je htjela pobjedu, ali zaboravila je da se nešto pita i Hrvatsku.
I pitalo se.
Ovo je bila najbolja utakmica Vatrenih na turniru. Ne zato što je bila savršena, nego zato što je bila zrela. Samopouzdanje je poraslo, raspoloženje se okrenulo, a pogled se već diže prema sljedećem izazovu.
Portugal.
I neki stari računi koji nikada nisu do kraja zatvoreni.