T. NičotaU polufinalu su ipak najjači! Trebamo li zbog toga biti sretni ili tužni?
Vrijeme Čitanja: 4min | ned. 12.07.26. | 11:10
S jedne strane, nogometno realno. S druge, kao savršen scenarij za FIFA-u, organizatore, sponzore, koji trljaju ruke više nogo ikad. Dok je senzacija - nikad manje
Je li lopta prije gola Engleza udarila u kabel od kamere i ako jest, zašto kontroverzni čip u lopti, koji ima 'fetiš' na Matanovićevu frizuru, to nije detektirao? Zašto je poništen pogodak Egipta protiv Argentine, je li Messi trebao biti isključen još u prvoj utakmici, imaju li 'pogurance' Francuzi, Englezi, Španjolci? Da ne pričamo o svim tim kontroverzama, onom poništenom crvenom kartonu SAD-a, Infantinovom licjemjerju i miješanju Donalda Trumpa u nogometna pitanja. Ili o potpunoj amerikanizaciji nogometa, koji je na Mundijalu postao puno toga što dosad nije bio, recimo, pauza za reklame umjesto osvježenja, sport koji se igra po četvrtinama a ne poluvremenima.
Kontroverze, VAR, čipovi, politika i ponešto nogometa... Tako bismo mogli opisati ovaj Mundijal koji ulazi u završnicu i koji ćemo, znamo već sad, pamtiti po mnogomeču i izvan samog terena. Pamtit ćemo ga i po tome, što ovaj SP nije iznjedrilo, donijelo neku novu Hrvatsku, 'neki' Maroko ili onaj Urugvaj. Malo je bilo reprezentacija poput onog davnog Kameruna ili Nigerije, zbog kojih vam je žao kad ispadnu, nema u završnici dark horsea i potpunog autsajdera poput Bugarske iz 94., nema niti Brazila koji će podsjetiti na dane stare slave. I opijati igrom milijarde diljem svijeta!
Kad podvučemo crtu pod dosad viđeno nema, zapravo, niti velikih iznenađenja. Senzacija koje će pamtiti generacije. OK, bili su simpatični ti Zelenortski otoci, lijepo je igrao Egipat i imao 2-0 protiv Argentine i držao joj mač pod vratom, norveški 'veslači' izbacili su Brazil, ali s obzirom na odnos snaga to i nije neko preveliko čudo. Meksikanci opet nisu napravili onaj dodatni iskorak, Nijemci su nas već naviknuli na posrtaje, Japanci da uvijek budu simpatični i neugodni, ali nikad dovoljno goropadni. Belgija i Nizozemska opet su ušle u 'krivi haustor' ili promašile neboder na putu prema višim katovima.
No, kad sve zbroji, zaključit ćemo da u polufinalu igraju ipak najjači. Nisu svi došli uvjerljivo i bez problema do završnice, Argentinci su pogotovo opasno živjeli, mučili se i s Egiptom i sa Švicarskom. Ali, kad znaš da su u polufinalu finalisti zadnjeg Eura i finalisti zadnjeg Mundijala, onda tu nema neke zamjerke. Španjolci su europski, Argentinci južnoamerički prvaci, Francuzi svjetski, a Englezi gubitnici u zadnja dva finala Eura. I, kad pogledate statistiku, to i jesu momčadi koje rijetko gube, čiji su porazi 'svjetska priča'.
Argentina je, ako ne brojimo prijateljske dvoboje, od zadnjeg SP-a izgubila samo tri utakmice u kvalifikacijama za SP, na kraju su to bili nebitni porazi, Španjolci su izgubili od Škotske u kvalifikacijama i Portugala (nakon jedanaesteraca) u finalu Lige nacija, Englezi su još u listopadu 2024. zadnji put posrnuli od Grčke u Ligi nacija. Francuzi su čak imali i najviše 'crnih rupa', dvaput su gubili od Španjolske, po jednom od Italije i - Hrvatske. Uza sve to, sve četiri reprezentacije imaju i najveće zvijezde ovog prvenstva. Španjolce predvodi Yamal, Francuze Mbappe u nezaustavljivoj kombinaciji s Oliseom i Dembeleom, Kane i Bellingham rade čudo u dresu Tri lava, a Messi, uz asistenciju Lautara i Alvareza, prije svih, ispisuje svoju zadnju stranicu nogometne besmrtnosti.
Kad se, dakle, pogleda nogometno, realno, sve je na svom mjestu. U polufinalu su najjači! U ovom trenutku i već neko vrijeme. Također, sigurni smo i da su FIFA, organizatori turnira ili tko god već, a možda i jesu, pisali scenarij za ovaj SP, da bi ovo bilo ispunjenje 'mokdrih snova'. Četiri 'dream-teama' u polufinalu, igrači koje poznaje i prati čitav svijet, marketing ide u nebo, interes raste. Sve je 'kako treba biti'. I tko se može buniti? Na kablove i kosu, na crveni karton, ponovljene 'penale' ili poništene golove? Tko nama kriv što smo naviknuli da je SP nešto drugo, da je posebno po tome što se uvijek ukaže netko novi, što se iznenađenja i neke utakmice pamte generacijama, što je bilo stvoreno da 'davidi' zaskoče 'golijate' i osvoje srca nogometnih obožavatelja.
Evo nam, najbolji, najjači sastav polufinala koji itko poželjeti. I što bismo još htjeli? A kažemo da nema više nogometa... Umjesto da budemo sretni, glorificiramo ovaj sustav SP-a, mi smo još i pomalo sjetni? Tužni. Sram nas bilo, zar ne gospodine Infantino?