Sve staje na 39 dana: Počinje najveći Mundijal u povijesti!

Sve je spremno. Ili bi barem trebalo biti. Za najveći Mundijal u povijesti.

Otvara ga Azteca, mitski stadion koji pamti i Maradonu i Peléa. Zatvara ga New Jersey 19. srpnja. Između te dvije – još 102 utakmice. Nogometni maraton kakav svijet još nije vidio, od onog skromnog početka 1930. u Urugvaju pa do danas!

Tri države, jedan kontinent, 48 reprezentacija. Šesnaest gradova, šesnaest stadiona, 39 dana nogometa. Više svega. I bolje i lošije. Jer kad povećaš broj sudionika, razvodniš kvalitetu, ali dobiješ neizvjesnost. A nogomet ionako živi od neizvjesnosti.

“Bit će više hrabrosti, manje kalkulacija. I više golova jer i treće mjesto vodi dalje”, kaže nam prije par dana Alen Šušnić. Trener koji gleda unaprijed, ali dobro zna što se već događa.

No, ovaj Mundijal neće odlučiti samo lopta. Odlučivat će kilometri, klima i umor. Putovanja preko vremenskih zona, sparine, nagle promjene vremena, potrošeni igrači nakon klupskih sezona. Širina kadra bit će važnija nego ikad. Rotacije neće biti luksuz, nego nužnost.

Ipak, na kraju će opet presuditi ono isto. Potez. Ideja. Lucidnost. Onaj trenutak kad Luka vidi ono što drugi ne vide.

Taktika? Već viđeno. Visoki presing, brze tranzicije, kompaktne linije, disciplina. Moderni nogomet ne izmišlja se na Mundijalu – on se tamo samo potvrđuje. I prezentira. Sve što smo gledali u Ligi prvaka, gledat ćemo i sada. Razlika je samo u dresovima i emociji.

Favoriti? Uvijek isti. Francuska, Španjolska, Argentina, Brazil. Odmah iza njih Engleska i Njemačka. Drugi ešalon: Nizozemska, Portugal, Belgija. A u sjeni čekaju oni koji vole pokvariti planove – Senegal, Obala Bjelokosti, Norveška, Austrija, Japan. Uvijek se netko pojavi.

A Hrvatska?

Možda previše sumnjamo. Možda smo se razmazili. Navikli na medalje pa svaka pobjeda koja nije uvjerljiva izgleda kao problem. Ali jedna stvar ostaje ista – nitko ne voli igrati protiv Hrvatske.

Kad god smo prošli skupinu, uzeli smo medalju. Ovaj put taj prvi korak nikad nije bio lakši. I deset trećeplasiranih ide dalje. Vrata su širom otvorena.

“Hrvatska živi od tehnike i taktike. To je njen identitet. I zato je opasna”, kaže nam Šušnić. Reprezentacija koja zna igrati turnire. I koja ima ono najvažnije – iskustvo i respekt.

U skupini nas čeka realnost. Engleska kao favorit. Gana kao zamka, i bez Kudusa. Panama kao tvrd, neugodan protivnik koji ne poklanja ništa.

A onda postoji i druga priča. Ona izvan travnjaka.

Mundijal dolazi u politički osjetljivom trenutku. Ratovi, napetosti, odnosi koji pucaju. Zemlja domaćin vodi rat protiv zemlje sudionika. Iranci su barem dobili vize. Sudac iz Somalije nije.

Tri domaćina, tri države, a i njihovi su odnosi daleko od idealnih. Ali nogomet uvijek pokušava glumiti da je iznad toga.

Infantino i Trump obećavaju savršenstvo. Najbolju organizaciju ikad.

Za 39 dana znat ćemo je li to bila vizija ili tek prosto slovo na papiru. A vi, gospodo… organizirajte život na vrijeme. Supruge pošaljite kod punica. Ili što dalje... Djeci produžite pretplate na gadgetima, a na poslu javite da vas je pokosila neka ljetna hunjavica koja, eto, traje točno 39 dana.

Napunite frižidere, opskrbite se kao pred nevrijeme i zauzmite svoje mjesto na kauču. Daljinski u ruke, telefon na nečujno, a ostatak svijeta na čekanje. Jer ovo je mjesec dana u kojem sve osim nogometa postaje sasvim nebitno.

Neka igre počnu.