A. LesičkiRocky, McClellan, Bruno Petković i jedan rekord: Hrvatski dan u Philadelphiji
Vrijeme Čitanja: 7min | sub. 27.06.26. | 23:45
Sto metara crikveničke zastave pred City Hallom, pjesma tisuća Hrvata, susret sa svatovima i navijačka noć u kojoj su Rockyjeve stepenice postale hrvatska pozornica.
Philadelphija je počela disati hrvatski tek dan prije utakmice. Do tada je grad uglavnom bio samo točka na ruti između Toronta i Istočne obale, usputna stanica za umorne putnike s kockicama u koferu i pjesmom u grlu. Ujutro su se prve šahovnice pojavljivale stidljivo, najčešće na putu prema Rockyjevim stepenicama, kao da i sami traže zagrijavanje prije velikog dana.
“Čast Liberty Bellu, ali Rocky je Rocky”, dobacuje društvo dok strpljivo čeka red za fotografiju pod brončanom legendom. Tko bi prije pedeset godina rekao da će priča o siromašnom boksaču iz 1976., ovjenčana Oscarima i filmskom vječnošću, jednog dana zasjeniti cijelu onu enciklopedijsku američku povijest koja se rađala upravo ovdje, u srcu Pennsylvanije. Tu gdje su se pisali ustavi, danas se pišu statusi – a šahovnica je najčešći motiv.
Kako je dan odmicao, grupice Hrvata na ulicama sve su bile veće, glasnije i sigurnije u sebe. Par kockica na križanju, pa desetak na sljedećem, pa odjednom – rijeka. Eksplozija je došla oko šest popodne, na mjestu koje će kasnije svi upisivati u svoje putne dnevnike: Cret Park, ispred irskog puba, točka susreta i improvizirani stožer navijačke republike Vatrenih.
Sanjin Strukic/PixsellOndje se pojavila ona zastava. Ne gradska, ne državna – nego ona iz Crikvenice, sto metara dužine i dvanaest širine, komad platna koji je prošao više kilometara nego mnogi njegovi nositelji. U gradu u kojem vijore zastave više od stotinu zemalja, a nijedna nije hrvatska, naši su jednostavno donijeli svoju. Set domoljubnih pjesama za zagrijavanje, kratki dogovor, pa razvijanje u kolonu. I onda – polazak prema City Hallu.
Pred povijesnom vijećnicom, monumentalnom zgradom koja simbolizira kolijevku američke demokracije, nastaje slika za udžbenike: nekoliko tisuća Hrvata pjeva pod svojom zastavom, tik do mjesta gdje su se nekoć pisali zakoni, i danas piše povijest. Policija je svuda, ali nigdje nije višak – promatra, regulira, ali ne prekida. Nema incidenta, nema ružne geste, sve je u okvirima navijačkog ponosa i dobrog ukusa. Dostojanstveno.
Dobro, uz jednu sitnu iznimku. Jedan navijač – snažan više po volji nego po ravnoteži – odluči da bi bilo dobro penjati se na spomenik konjanika koji predstavlja Georgea B. McClellana, nekadašnjeg generala Unije. Alkohol je u priči, gravitacija također, pa pothvat završava prije nego što je počeo. Policija je već spremna, ali ne mora reagirati. Sve ostaje u granicama anegdote, priče za šank…
Sanjin Strukic/PixsellU tom trenutku iz City Halla izlazi druga povijest, ona privatna: mladenka, mladoženja, djeveruše, djeveri – cijeli jedan svadbeni album u pokretu. Oni su krenuli po svoje fotografije, ali umjesto tihog poziranja dobili su goste od nekoliko tisuća Hrvata. Pjesma je eksplodirala, svatovi su je prihvatili, a netko je uspio uhvatiti kadar u kojem se vjenčanica i crveno-bijele kockice susreću nasred Philadelphije. Svadba je dobila svoju vječnu uspomenu, a navijači još jedan razlog za smijeh.
Kad je adrenalin lagano pao, navijačka se vojska raspala na manje jedinice. Po kafićima, restoranima, pubovima – svaki stol svoja priča, svaka runda svoje prognoze. A onda je u večernjim satima grad opet zatreperio na hrvatski. Neki poduzetan navijač sklopio je partnerski dogovor s lokalnim vlasnikom kluba Lucy u centru i pretvorio ga u hrvatsku večer. Piva je tekla u potocima, s razglasa su frcali navijački refreni, a vrata su postala check point za sve koji su taj dan nosili šahovnicu u srcu, na dresu ili samo u mislima.
Cijene? Paprene. Ali kartice su se peglale kao da sutra ne postoji. Na jednom stolu – ekipa iz Slavonskog Broda. Između refrena, rasprava o Dinamu. Brodu ne možeš oduzeti status jedne od najjačih utvrda “modre” vojske, to se osjeti u svakoj rečenici, u načinu kako se izgovaraju imena igrača. Za stolom jedan navijač u dresu Brune Petkovića, vidno pogođen izbornikovim odlukama.
Sanjin Strukic/Pixsell“Bruno je igrač kojeg bi uvijek vodio sa sobom, makar igrao s jednom nogom. Ima vic, ima potez, ima sve…”, izgovara, a ti vidiš da to nisu prazne riječi. To je mala osobna vjera u centarfora, vjera koja se ne gasi ni na drugom kontinentu. Takva te rečenica natjera da posegneš za telefonom i okreneš broj u Tursku, prema Koacelisporsu. Ali jutro je ondje još ranjivije nego navijačke nade, sitni su noćni sati, pa se Bruno ne javlja. Naš prijatelj je silno razočaran pa zove novu rundu…
Philadelphija se do tada već definitivno pretvorila iz grada ustava u grad kockica. U Liberty Bellu se i dalje vidi povijest, ali te večeri, barem na nekoliko sati, zvuk slobode bio je drugačiji – dolazio je iz grla Hrvata koji su pjevali kao da su doma, iako su tisućama kilometara daleko.
Na dan utakmice – kiša. Ona dosadna, uporna, što nikad ne skupi hrabrosti da se pretvori u pošten pljusak, nego samo rominja po gradu i živcima. I tako cijeli dan. Nije dirnula u raspoloženje, ali kako se Hrvatska i Gana spremaju igrati na stadionu bez krova, nije nam baš bilo svejedno kako će to izgledati.
Ali ništa ne može stati na put navijačkom entuzijazmu. Na Lincoln Financial Field stižemo dva sata prije početka, a tribine zjape gotovo prazne. Pola sata prije prvog sučevog zvižduka – sve je puno. Hrvati skupljeni iza sjevernog gola, Gana šarena i glasna iza južnog. Ostale, navodno neutralne tribine, debelo su na strani Vatrenih. Pogotovo ona centralna, iza klupa: more kockica, poneki žuti dres, pa opet šahovnica do šahovnice. Rekord iz Rotterdama je 35 tisuća naših. Philadelphija je bila blizu... Navijači su svoje već odradili – sada je bilo sve na igračima.