I. LukačProkleta igra nas je opet dotukla, ali iz muka će nastati nova euforija
Vrijeme Čitanja: 3min | pet. 03.07.26. | 15:00
Nogomet. Ta prokleta igra poklonila je svima nama, fanatičnim ovisnicima i bolesnicima, najljepše i najbolnije trenutke. Nažalost, ovog petka oko 3 sata osjetili smo bol. Onu najgoru, onu tihu bol. Onu čija tišina razbija srca, dušu i um.
Muk. To je najbolji opis trenutka kada je norveški sudac odsvirao kraj u Torontu. Uz taj muk ide portugalsko slavlje, a za nas buka, koju ne čujemo. Cigareta tada sagorijeva sama, pivo stoji na stolu. Odjednom, ništa više nema okusa. Samo pogled u prazno dok vrtite film u glavi. Ali, ne film od utakmice i poraza koji nas je slomio, već film kada ste se zaljubili u tu prokletu igru.
Zapitate se zašto volite nogomet i što vam je trebalo u životu da postanete toliko opčinjeni njime? Zašto kao klinici nismo ostali očarani nekom Mozartovom simfonijom ili, ne znamo, sadnjom maćuhica? Ne. Za moju generaciju je baš Maestro Niko Kranjčar i njegova rolica morala biti naš kriptonit. I ono što nas je navuklo na igru koju, danas, malo manje volimo nego inače. Iako će sutra opet biti sve po starom.
Da se razumijemo, ne voli se nogomet zbog pogotka Ramosa u 90+4. minuti. Zbog toga se nogomet mrzi. Ne voli se nogomet zbog vlasi Igora Matanovića. Zbog toga se mrzi. I on, ali i VAR. Koji na takav način ubijaju ovu igru. No, pravila su pravila, a ona su ovaj put korištena da nas se dotuče. I to po tko zna koji put.
.jpg.webp)
Ako ćemo ići u detalje, a nakon ovakvih utakmica je uvijek idalno vrijeme za to, shvatit ćemo da volimo nogomet zbog onog trenutka kada smo ga prvi put gledali i na neki potez, pogodak, asistenciju ili klizeći start, jednostavno rekli 'wow'. Volimo nogomet zbog onih 20 sekundi euforije, sreće, vriska i zadovoljstva kada je Gvardiol zabio za 2-2.
Jer, kad bolje promislimo, u tih 20 sekundi stane sve. Čitav jedan mladi život usko povezan s nogometom. Samo sekundu prije toga smo bili smo nepovratno utučeni, ali onda dođe taj gol i osjećaj kao da si na vrhu svijeta. I da Hrvatska mora, jednostavno mora otići do kraja. Ta sreća u nogometu nam donosi razrješenje svih drugih briga koje imamo, zbog čega je upravo nogomet prokleta igra koja nam je dala, ali i uzela sve.
Glupo, bizarno, ali tako je i tako je oduvijek. Taj muk i prazan pogled isti je kod čovjeka s 50 godina, mladića od 20 ili klinca s 12 godina. Svi osjećaju isto.
„Da me bar boli briga i ne znam što je nogomet“, rekao je jedan prijatelj nakon utakmice. I zaista, u tom trenutku vjerojatno nije bio jedini koji je to pomislio, ali s druge strane – tko bi htio tako nešto? Nogomet i Vatreni, naši Vatreni, ovi Vatreni... Zbog njih smo, u veselju, toliko kafića zatvorili da nam prsti na rukama nisu dovoljni da sve nabrojimo. I tu se sad vraćamo na početak. Da nas bar boli briga? Da ne znamo što je nogomet? Pa tada ne bismo osjetili ništa. Čak ni ovu tugu. Koja će, poput svega, u jednom trenutku proći.
.jpg.webp)
Ispratiti Luku Modrića, najvećeg ikada, zaista nije lako. S tim da ni Perišić neće još 100 godina, ali ta neumorna mašina neće stati dok ne sruši Šukera. I neka ne staje. Sada dolazi neka nova generacija. S Kovačićem kao liderom, čudesnom obranom koju čine Livaković, Stanišić, Šutalo, Vušković(i) i Gvardiol. I ona dva dragulja u veznom redu, Sučić i Baturina. Naježimo se samo kada pomislimo koliko još mogu napredovati i da su svoju priču tek krenuli pisati.
Jednog dana, zaboravit ćemo i na muk i na suze. I na vlas kose i te čipove u lopti. Zaboravit ćemo na sve, ali ostat će ono nešto što imamo samo mi, što nemamo volje ni želje drugima objašnjavati, a znamo da postoji. I znamo svi mi o čemu je riječ, premda to ne znamo opisati. Inat, prkos, dišpet... Nazovite to kako hoćete. Ali vratit ćemo se. I onda opet svijetu pokazati da u ovoj najljepšoj okrutnoj igri na svijetu imamo još puno toga za reći. I da smo tek na početku.