Portugalci su možda bili brojniji, ali nisu nas nadglasali

Kao što je i najavljeno, nije to bio onaj naš Toronto protiv Paname, kada se činilo da je pola Hrvatske preselilo preko oceana. Ovdje je priča imala drugačiji refren. Portugalska iseljenička legija uzela je svoje, i to glasno, organizirano, gotovo vojnički precizno. Na tribinama – kapitulacija. Ne na terenu, nego u decibelima.

Vidjelo se to još dan ranije, u gradskim ulicama koje su govorile portugalski. I pred stadionom, gdje je “njih” bilo više, a “naših” – taman dovoljno da se ne izgubi osjećaj pripadnosti. Bili su glasniji, složeniji, brojniji. Ali Hrvatska nije bila sama. Nikad nije.

Opet su letjeli avioni iz Europe, opet je dijaspora našla put. Desetak tisuća, možda i koja duša više. Rasuti po tribinama, još više po gradu. A cijene ulaznica - bolje da ne spominjemo. Tko je imao sreće i znanja - zaradio je polugodišnju plaću. U kanadskim dolarima.

Sanjin Strukic/Pixsell

Sve je krenulo večer ranije, na navijačkom okupljanju koje je obećavalo, pa se dan kasnije prelilo u famoznu “Hrvatsku kuću”. A tamo – realnost s cijenama koje su imale svoju težinu. Flašica vode osam eura, pivo deset. Ni Kanada više nije izgovor kad žeđ postane luksuz.

Naši su odmah oprali ruke: prostor smo samo unajmili, kažu, nismo mi krojili cjenik. Gazda prostora dirigirao je orkestrom i odlučio koliko će koja nota koštati. I to kakva nota.

Nisu svi pristali na tu partituru. Bilo je i onih tvrdoglavih, iz principa, koji nisu htjeli ni primirisati “Hrvatskoj kući”. Oni su sate do utakmice kratili u obližnjem parku – s pjesmom, s društvom i s “tekućom problematikom” iz dućana preko puta. Demokracija na otvorenom, bez ulaznice.

Policija? Diskretna. Promatrala je, mjerila, i dok je sve imalo granice, pustila da dan teče svojim tokom.

Zastava je bila zakazana za 17 sati, dva prije početka. Ne s istog mjesta kao nekad, nego malo dalje. Kao da se i ona morala prilagoditi novim odnosima snaga.

A nešto ranije tog dana svratili smo kod Nine Markovca. U srcu Toronta, daleko od Sljemena, Save i Maksimira, čovjek je posadio Hrvatsku. Ne metaforički — doslovno. Travnjak mu nije travnjak, nego šahovnica. Precizna, uredna. Na kući zastave, u dvorištu tišina koja miriše na domovinu.

Hrvoje Herent/Germanijak

Antonio Markovac, ali svi ga zovu Nino. Otišao je prije više od trideset godina, no nije otišao do kraja. Neki ljudi odu, ali Hrvatska ostane u njima kao navika.

“Došao sam 1. ožujka 1990. Mislio sam – samo nakratko. Govorio sam sebi: još malo pa se vraćam. Ali život je imao drukčiji raspored”, kaže Nino, danas otac četvero djece, suprug Suzane, i čuvar jednog malog komada Hrvatske na kanadskom tlu.

U njegovoj kući govori se hrvatski. Ne iz inata, nego iz potrebe. Djeca su odrasla uz riječi koje mirišu na djetinjstvo njihovih roditelja, uz običaje koji se ne prevode.

Hrvoje Herent/Germanijak

A šahovnica? Nije pala s neba.

“Sve je krenulo od posla. Radio sam u hortikulturi kad sam došao. I danas smo u tome. Meni je to posao, ali i mir. A kad voliš Hrvatsku i znaš raditi s travom… spojiš to. I eto šahovnice.”

Nije to bio prvi put da je trava progovorila hrvatski. Još 2005. na istom je mjestu niknuo Dinamov znak.

“Tad je Dinamo igrao ovdje. Pobijedili su 1-0, Kardum je zabio. Takve stvari se ne zaboravljaju.”

I ne zaboravljaju ih ni prolaznici. Zastanu, gledaju, pokušavaju shvatiti. A onda Nino pokaže — zastavu, grb — i sve sjedne na svoje mjesto.

“Naši odmah znaju. Trube, mašu, dovikuju. Ovdje je hokej prvi, ali svi znaju što je nama nogomet.”

Toronto ima svoju hrvatsku priču. Glasnu, ponosnu, živu.

“Imamo jaku zajednicu Croatia Toronto je najveći klub. Lijepo je kad si daleko, a nisi sam.”

A kad reprezentacija dođe u Toronto — kao da je došla kući.

“Već smo ugostili navijače koje smo tek upoznali. Sad dolaze novi. To je nogomet. Spoji ljude koji se nikad prije nisu sreli.”