Od krtice na Maksimiru do Mandžukića u Moskvi: Priča o rivalstvu Hrvatske i Engleske

Možda je rivalstvo Hrvatske i Engleske relativno “novijeg datuma” i nema onu povijesnu dubinu kakvu Gordi Albion njeguje sa Škotskom – najstarijim reprezentativnim okršajem na svijetu – potom s Njemačkom, s kojom su dvoboji tradicionalno “na nož”, te naposljetku s Argentinom, gdje se već desetljećima miješaju politika i emocije, od Falklanda do “Božje ruke” Diega Armanda Maradone na Azteci.

Ipak, polako se čini da i sudari Hrvatske i Engleske prerastaju u mali klasik. Krenulo je tiho, u prvoj brzini. Kraj travnja 1996., prijateljska utakmica na starom Wembleyju pred tridesetak tisuća gledatelja. Hrvatsku je vodio Boban, u špici Šuker i Bokšić, iza njih Prosinečki, Asanović, Bilić, Štimac… Na golu Marijan Mrmić, današnji pomoćnik Zlatka Dalića. Na semaforu – blijedih 0-0, ali i prvi dodir dviju nogometnih priča koje će kasnije biti velike!

Na novi sudar, također prijateljski, čekalo se punih sedam godina. Kolovoz 2003., Ipswich. Na klupi Otto Barić, na golu tada mladi Stipe Pletikosa, u napadu između ostalih i današnji izbornik U21 reprezentacije Ivica Olić. Završilo je 3-1 za domaćina: za Englesku su zabijali David Beckham, Michael Owen i Frank Lampard, dok je jedini hrvatski strijelac bio Ivica Mornar.

Prva službena utakmica stigla je već sljedeće godine na Euru u Portugalu. Ždrijeb je Hrvatsku i Englesku ugurao u skupinu zajedno s Francuskom i Švicarskom. Nakon 0-0 sa Švicarcima i dramatičnih 2-2 s Francuskom, Barićevoj Hrvatskoj je u posljednjem kolu trebala pobjeda nad Englezima, dok je njima bio dovoljan i bod. Na kraju su uzeli sva tri. Niko Kovač zabio je već u 5. minuti, ali je finiš prvog dijela bio koban: Scholes u 40., Rooney u sudačkoj nadoknadi za preokret. Rooney je u nastavku povisio, Tudor je golom tek nakratko vratio nadu, a Lampard ju je ugasio za konačnih 4-2 i engleski prolaz.

Osveta je stigla 2006. u Maksimiru, u kvalifikacijama za Euro. Četvrti međusobni sraz i prva hrvatska pobjeda. Gotovo 40 tisuća ljudi na tribinama, frenetična atmosfera i – krtica. Eduardo je načeo Paula Robinsona, golmana koji više od 600 minuta nije primio pogodak. Ubacio je Niko Kovač, lopta se visokom putanjom spustila tamo gdje treba. A onda je uslijedio trenutak za sve sažetke: Gary Neville vraća loptu svom vrataru, Robinson zamahuje i – promašuje. Lopta završava u mreži, Maksimir u deliriju, a Steve McClaren u očaju.

Igor Kralj/Pixsell

To je bio tek uvod u šok kojeg su Vatreni pod Slavenom Bilićem servirali Engleskoj u hramu njihova nogometa. Wembley, kvalifikacije za Euro 2008. Hrvatska u komotnoj situaciji, Englezima treba bod, Rusiji tri hrvatska za prolaz. Gotovo 90 tisuća domaćih navijača dočekalo je Bilića i njegovu družinu, ali bez imalo respekta. Niko Kranjčar i Ivica Olić u prvih 14 minuta dovode Hrvate do 0-2. Engleska se vraća golovima Lamparda i Croucha, ali Mladen Petrić postavlja 2-3 i ostavlja Gordi Albion kući, a Rusiju na Euro.

Kasnije se isprela priča da su Rusi, oduševljeni time što je Hrvatska igrala “punim gasom” iako joj rezultatski nije trebalo, u Zagreb poslali torbe s gotovinom kao znak zahvalnosti. Lijep mit za kafanske rasprave, ali nikad javno potvrđen.

Kako to obično biva u nogometu, stigla je i engleska osveta. U kvalifikacijama za SP 2010. Walcott je u Maksimiru utrpao “hat-trick”, završilo je 4-1 za Englesku, a na Wembleyju još uvjerljivije – 5-1. S ukupnih 9-1 Englezi su otputovali u Južnu Afriku, a Hrvatska je ostala kod kuće.

Slijedila je gotovo desetljeća tišine. Godinama su se mimoilazili u skupinama i ždrijebovima, sve do Rusije i polufinala Svjetskog prvenstva 2018. Engleska je stigla do Moskve preko Kolumbije i Švedske, Hrvatska preko Danske i domaćina Rusije. “Football is coming home” treštao je s naslovnica, ali Hrvati su opet imali nešto za reći. Krenulo je loše – prekršaj na rubu šesnaesterca, Trippier preko živog zida i 1-0 već u uvodu. Držalo je to vodstvo do dvadesetak minuta prije kraja, kada kombinacija Vrsaljko – Perišić donosi izjednačenje i produžetke. U nastavku Mandžukić zabija za preokret, iako je moglo otići i na drugu stranu: Vrsaljko čisti s gol-crte, Kane promašuje glavom. Hrvatska završava u finalu na Lužnjikiju, Engleska u dvoboju za treće mjesto u Sankt Peterburgu – oboje na kraju poraženi, Hrvati od Francuske, Englezi od Belgije.

Do dvoboja u Dallasu uslijedila su još tri ogleda. U Ligi nacija na praznoj Rujevici završilo je 0-0 uz festival promašaja Engleza i Livakovićevu najavu da Hrvatska ima novog vratarskog aduta. U uzvratu na Wembleyju Engleska slavi 2-1 i šalje Hrvatsku u niži rang.

Posljednji do danas bio je na Euru 2021., u skupini, opet na Wembleyju. Engleska pobjeđuje 1-0 golom Raheema Sterlinga. Hrvatska kasnije ispada u ludom susretu sa Španjolskom u produžecima u Kopenhagenu, dok Englezi dolaze do finala na vlastitom Wembleyju, ali i tamo kleknu – Italija podiže trofej nakon raspucavanja, a tragičari s bijele točke postaju Rashford, Sancho i Saka.

I tako, bez “stoljeća tradicije”, Hrvatska i Engleska već imaju dovoljno utakmica, rana i slavlja da se njihov dvoboj više ne gleda kao obična utakmica. Svaki novi susret nosi u sebi sve prijašnje – od krtice na Maksimiru do Mandžukićeve Moskve – i zato polako prerasta u pravi nogometni klasik.