I. SučićNogomet zbog kojeg ostajemo živi
Vrijeme Čitanja: 3min | sri. 15.07.26. | 13:00
Finale je nagrada, ali ne i najveća vrijednost ove reprezentacije. Koja još nije rekla sve što je imala na ovom SP-u...
Pobjeda protiv Francuza (2-0) i plasman u finale SP-a. I jedna uvjerljiva, čak će neki reći i rutinska izvedba. Pametna, u kojoj je jedan izbornik nadmudrio drugog, i proračunata, budući da se kod Španjolaca vidjelo da svi sve znaju. Da nema improvizacije, da nema slobodne interpretacije izbornikovih riječi. Nema prepuštanja trenutku i utakmici. Sve se znalo. Što, kako i kada. Pogotovo kako.
I zbog toga je igra Španjolske, bilo to u visokom pressingu ili kada se spuste u niski blok, ovog utorka bila toliko pitka i jednostavna. I svakom nogometnom umu razumljiva.
A početak prvenstva? Početak je bio težak. 'Nula' protiv Zelenortskih otoka, dovoljno da ih neki unaprijed otpišu. Ali, Krunoslav Jurčić je sve sjajno objasnio. Svi znamo da postoji dobar dio onih koji su na njegove riječi samo odmahnuli rukom (nije prvi put), ali vrijeme ga je potvrdilo. I Španjolska je zaista tempirala formu. Zašto? Jer je planirala igrati finale SP-a.
S tim da... sve je to već viđeno! I nije novost da taj jedan, nazovimo ga sporiji i slabiji start, može završiti s najboljim mogućim krajem. Sjećamo se, ako ćemo se voditi nekim 'našim' primjerom, Hrvatske rukometne reprezentacije i poraza od Argentine na otvaranju SP-a 2003. godine. „Žalostan poraz protiv Argentine, vjerojatno oproštaj od SP-a“, bio je naslov u jednom hrvatskom mediju, da bi onda tekst zaključili rečenicom:
„Argentina je slaba reprezentacija, s kojom se ozbiljne reprezentacije poput Rusije u službenim natjecanjima poigravaju. Gdje je onda Hrvatska?“
Gdje je bila Hrvatska? Ni mjesec dana kasnije, na vrhu svijeta.
Ako ćemo pak ostati 'u crvenom' (La Roja), valja se prisjetiti i prvog (zasad i jedinog) naslova prvaka svijeta kojeg je osvojila Španjolska. Južnoafrička Republika, 2010. godina, Durban. I prvog kolo protiv Švicaraca. Klasična utakmica u kojoj javnost i mediji unaprijed upišu pobjedu favoritu. Kao što je to bio slučaj protiv Zelenortskih Otoka. Tko je tada igrao za Španjolce? Osim one četvorke koja je uživo pratila ogled u Dallasu (Casillas, Ramos, Puyol, Xavi), Del Bosque je na raspolaganju imao još Iniestu, Davida Silvu, Davida Villu, Busquetsa, Xabi Alonsa... S tim da su s klupe priliku čekali još Cesc Fabregas, Fernando Torres, Pedro, Jesus Navas i Juan Mata. No, Hitzfeldovi Švicarci su na teren izašli sa šljemovima na glavama i noževima među zubima. Prvo poluvrijeme završilo je bez pogodaka, da bi onda u ranoj fazi nastavka Gelson Fernandes zabio za, pokazalo se i konačnih, 1-0.
Teško je prisjetiti se natpisa španjolskih medija, ali sigurno nije bilo previše pozitivnih tekstova. Iako je to bio prvi poraz La Roje nakon niza od čak 12 pobjeda. No, nakon tog poraza Španjolci su održali sastanak, vjerojatno i stavili sve karte na stol, pa krenuli na misiju. Do kraja prvenstva primili su jedan pogodak, od Čilea u skupini, dok je njihova izvedba u nokaut fazi bila antologijska. 1-0. I tako četiri puta. Osmina finala, četvrtfinale, polufinale pa finale. Portugal, Paragvaj, Njemačka pa Nizozemska. I pogodak Andresa Inieste u 116. minuti utakmice...
Kad se uzme u obzir kakva su velesila, čak su ta četiri naslova prvaka Europe i jedan naslov prvaka svijeta – premalo. Nije poanta priče što smo već znali čuti, 'ti ih voliš pa ćeš o njima uvijek lijepo pisati', poanta je da svaki nogometni zaljubljenik mora moći razumjeti što Španjolska na nogometnom terenu predstavlja. Ona lakoća i smirenost u igri, precizna i odmjerena dodavanja, zavrnuti ubačaji, bicikl pa udarac... Kombinatorika. Osjećaj za prostor. Mozak i mišići. Nogometna poezija.
La Roja.
A poeziju... poeziju se ne čita i ne piše jer je slatka. Poezija, ljepota, romantika i ovakva španjolska nogometna reprezentacija – to je nogomet zbog kojeg ostajemo živi. Da malo parafraziramo Robina Williamsa i njegov vječni citat iz filma Društvo mrtvih pjesnika.
Hoće li Španjolci do kraja? Za našu priču, to je manje bitno. Uz njihov nogomet ostat ćemo živi čak i ako ih netko 'ubije' u New Jerseyju. A iako je u životu sve moguće, u taj scenarij, opijeni ovom pobjedom protiv Francuza, nekako ne vjerujemo. Čak ni kada na suprotnoj strani stoji Kane i Bellingham, odnosno Messi i... samo Messi.