Nikad nismo tako mirno dočekali početak SP-a!

Kako to izgleda iznutra, to znaju Zlatko Dalić i igrači. Ključa li u njima štogod, stvaraju li si dodatan pritisak, muči li ih poneki grč u želucu zato što odmah na početku igraju protiv Engleske, kvalitetne i 'nabrijane'? Imaju li neki dodatan teret na leđima, jer žele 'zadnji ples' odraditi bez greške u koracima? Osjećaju li, možda, da nitko ne vjeruje da nakon srebra i bronce na zadnje dvije svjetske smotre mogu opet napraviti nešto približno tako veliko?

Ne znamo, doista, kako su izbornik i reprezentativci dočekali ovaj dan, kako se doista osjećaju, imaju li kakvu tremu zbog još jednog Mundijala, iako ih je većina već odradila 'bezbroj'? Puno takvih utakmica u nogama, puno svega. I emocija, iskustva, tereta i pritiska koji ih nisu slomili. Kako na njih utječu ove prve naznake euforije, fotografije okićenih lokala i zgrada u Hrvatskoj, navijači na ulicama Dallasa uz poznate navijačke pjesme? Dio odgovora na sva ta pitanja dobit ćemo večeras, negdje oko ponoći po hrvatskom vremenu (utakmica počinje u 22 sata) nakon tog uvodnog dvoboja s Engleskom.

Prognoze su, kao i uvijek u nas, suprotne, proturječne. Neki nas proglašavaju 'starima i ispuhanima' i očekuju svojevrsni debakl, drugi su umjereni optimisti i(li) realisti, koji se uzdaju u snagu Hrvatske na velikim natjecanjima, u reprezentaciju koja zna igrati ovakve turnire i koja će 'sigurno proći skupinu'. A dalje, tko zna... Ima, jasno i onih nepopravljivih euforičara, koji ni ne pomišljaju da ćemo opet do polufinala ili finala i ne priznaju ništa ispod toga. Ali, to je Hrvatska, takve su amplitude 'režirali' Vatreni s godinama, svojim rezultatima, svojim igrama. I mi se, u konačnici, svatko sa svojim očekivanjima, veselimo što napokon krećemo! Pamte nas Englezi iz Rusije, opet podcjenjuju, bahato nas ignoriraju. Neka, tko zna zašto je to dobro!

Stvarno, nemoguće je predvidjeti kako će Hrvatska izgledati na Dalićevom trećem Mundijalu, u kakvom ćemo se svijetlu predstaviti. No, ono što je očito i što možemo sa sigurnošću reći, Hrvatska nikad nije tako mirno dočekala nijedan SP! Praktički, bez ikakvog stresa, nervoze, dvojbi, barem prema van. Sjećamo se i one 1998. Ćirinih 'akrobacija', upitnika oko popisa, Štimca, izbacivanja Igora Cvitanovića, dvojbi oko vratara. Mirko Jozić, četiri godine kasnije, radio je svojevrsnu smjenu generacija, a opet vjerovao senatorima pa ih opet stavljao na klupu, bilo je tu dosta nervoze i nejasnoća.

Zlatko Kranjčar borio se 2006. s činjenicom da nije pozvao Eduarda i pritiskom da je vrijeme za ozbiljniju šansu Luki Modriću, balansirao je između različitih klanova u svlačionici. Osam godina kasnije s puno se toga mučio i Niko Kovač, atmosfera je bila narušena, odnos izbornika i igrača također, sve je prijetilo pravom eksplozijom i prije kraja turnira. Sjećamo se i što je Dalić prolazio prije Rusije, opet nervoza i neki nerazjašnjeni računi, potom 'slučaj Kalinić' koji je tinjao od početka. Pa i prije Katara bilo je dosta dvojbi, upitnika, stajalo je nad glavom i breme tog srebra iz 2018., nije bilo prostora za krivi korak.