Mississauga – kad predgrađe postane hrvatski kvart

Mississauga.

Nije to bio prijedlog, nego zapovijed kad sam krenuo tražiti bazu uoči Hrvatske – Paname u Ontariju.

“Idi tamo”, kaže mi Lemić, lik koji je dobar dio djetinjstva progurao u Kanadi, u zemlji koju mi i dalje zovemo “preko bare”. Njegovi su roditelji ovdje slagali kanadsku priču dok je on dolazio tijekom ljeta…

Kaže Lemić – u Mississaugi je naših koliko hoćeš.
I stvarno, i da nismo znali, skužili bismo u prvoj ulici. Grad koji će svaki Kanađanin nazvati predgrađem Toronta, a svaki Hrvat “naš kvart” s nekih 700 tisuća ljudi, dočekao nas je zastavama. U ulici gdje smo našli smještaj par kuća je razvilo crveno‑bijele kvadratiće po trijemovima. U laganoj šetnji naletiš na aute s retrovizorima u kockicama, naljepnicama “Croatia” i onim istim grbom koji je preživio i domovinu i dijasporu.

U Mississaugi su kuće uredne, travnjaci pod konac, a jedino što strši su hrvatske zastave kad igra reprezentacija – susjedi misle da je to sezonski ukras, mi znamo da je to doživotna “bolest”. Virus domovine kojeg se ne liječi, samo se prenosi.

Alen Lesicki/Germanijak

Pričaju nam da je Mississauga jedan od glavnih centara hrvatske dijaspore u Kanadi. Župa, park, škola, nogometni klub, konzulat – sve pod istom šahovnicom. Kad ti objasne da se župa Hrvatskih mučenika ovdje smatra jednom od najvećih hrvatskih zajednica u cijeloj Sjevernoj Americi, postane ti jasno da to nije samo mit. To je paralelna Hrvatska: iste fore, isti naglasci, samo bolje ceste i pristojniji životni standard.

Hrvati su u Kanadu dolazili u valovima, uvijek s istom logikom: tamo ima posla, ovdje nema živaca i ima ratova. Prvi su stizali još prije Prvog svjetskog rata, na papiru podanici Austro‑Ugarske, u stvarnosti ljudi koji bježe od tuđih ratova prije nego što krenu. Drugi val dolazi između ratova, treći nakon Drugog, četvrti devedesetih – tad se preko oceana tražio mir dok je doma bilo previše sirena i granata.

Prvi naraštaji radili su sve što drugi nisu htjeli – rudnici oko Thunder Baya, željezare u Hamiltonu. Hamilton postaje klasična prva stanica: tamo slomiš kičmu, ali sačuvaš obraz i pošalješ kući prvu kuvertu s dolarima. Ontario je bio motor kanadske ekonomije, i to ti je cijela priča. Ovdje su bili rudnici, željezare, tvornice, kasnije servisi – sve što guta radnu snagu i usput ti da pristojan život.

Pomogla je i država. Cijelo 20. stoljeće Kanada je otvarala vrata europskim radnicima, pa su Hrvati, pogotovo oni s papirima, zanatom u rukama ili rodbinom koja već čeka na aerodromu, lakše ulazili u igru. Domovina im je obećavala bolju sutrašnjicu, Kanada im je ponudila da sutra barem znaju da im stiže plaća.

Naravno, nisu Hrvati jedini.
 Shvatili smo na teži način. Ujutro pitamo Google da nas odveze do prvog dućana. Ne gledamo previše, pratimo navigaciju, završimo ispred ogromne zgrade u kojoj se prodaje – kineska roba. Sve ono što možeš pokupiti na policama negdje u Aziji, sada uredno stoji na policama u Mississaugi.

“Fresh Palace Market”, poslovni projekt nekog Kineza koji je svojim ljudima u Kanadi odlučio donijeti komad domovine. Ulazimo, jer glad ne pita za podrijetlo, ali bolje da nismo. Osim što smo jedini u dućanu koji nisu azijskog podrijetla, ruku bismo stavili u vatru da smo jedini koji znamo engleski. Koga god nešto pitaš – klima glavom, ali ne zato što razumije. Ne zadržavamo se dugo, bježimo do KFC‑a, tamo barem znaš što dobiješ na tanjuru. Ili u kartonskoj kutiji.

Alen Lesicki/Germanijak

Usput valja i robu oprati pa svraćamo u automatsku praonicu. I dok je u SAD‑u sve funkcioniralo na kartice i Apple Pay, ovdje se inzistira na kovanicama. Pa traži bankomat, pa traži gdje ćeš razmijeniti sitno. Kad sve to obaviš – nemaš pojma kako se pali to čudo od perilice, jer ni doma nismo doktori za vešmašine. I tko će pomoći nego – Kinez. Vidio pajdo da se mučimo, prišao, odradio cijelu operaciju kao da starta proizvodnu traku. Usput je oduševljeno reagirao kad je shvatio da smo iz Hrvatske i da pratimo Mundijal.

“Luka Modrić”, rečenica koja otvara sva vrata u svijetu.


“Gledao sam vas protiv Engleske. Bili ste dobri”, priča nam naš novi prijatelj dok ubacuje majice u bubanj.


“Mislim da se onih 3,6 milijuna izbornika u Hrvatskoj ne bi složilo s tobom”, dobacujemo više za sebe, na hrvatskom. On nas gleda upitno, ali se smije – univerzalni jezik.

Kad je ciklus završio, zahvaljujemo se Kinezu i po starom dobrom običaju pitamo hoće li nešto popiti. Dobro da je rekao da nema vremena, jer nemamo pojma čime bismo ga u samoposlužnoj praonici uopće mogli počastiti.

Malo kasnije već smo u centru Mississauge. Vrtimo krugove po ogromnom parkingu i tražimo bar za koji smo dobili informaciju da bi se tamo mogla gledati utakmica. Ulazimo taman na početak SAD‑a i Australije. U bircu – mi i par ljudi. I to “par ljudi” ne računa se u gledatelje, više ih zanima pražnjenje vlastitih tanjura nego zbivanja na velikom ekranu iz Seattlea.

“Fulali ste dan. Sinoć je ovdje bila ludnica kad je igrala Kanada”, objašnjava konobarica kad je pitamo zašto nikoga ne zanima Mundijal.

Kod nas bi i Panama – Honduras napunila birtiju, ovdje ni susjedna Amerika ne digne puls. Ali znaš da će, čim se na ekranu pojave naše kockice, Mississauga u sekundi izgledati kao kvart u kojem je Hrvatska samo promijenila vremensku zonu. Preko velike bare.