Između Tuzle i Toronta preko Bosiljeva: Cijene lete u nebo, emocije još više

A onda, u krug parka dolazi SUV s portugalskom zastavom. Malo nam je čudno, na prvu izgleda kao provokacija: uoči Portugala, u hrvatskom parku, “njihova” boja na staklu. Kad se auto parkirao, na drugoj strani primjećujemo hrvatsku trobojnicu.

“To je naš kuhar. On je Portugalac, supruga Marijana je naša”, otkrivaju domaćini. Par minuta kasnije sjedimo u hladu, dok nam pričaju svoju priču. Marijana Barčić je iz Bosiljeva. U Kanadi je već više od tri desetljeća, a zajednički prijatelji “krivi” su za njezin spoj s Larryjem Cardosom, portugalskim iseljenikom koji je dobio posao u hrvatskom parku kao kuhar.

“Došla sam s roditeljima i na kraju ostala”, kaže Marijana. Na utakmicu ne može, ima posla u Parku u kojem se očekuje velika fešta. S njom će biti i Larry, Portugalac zadužen za hrvatsku janjetinu, koji hladno procjenjuje da bi Hrvatska mogla proći dalje.

“Portugal je na neki način taoc jednog igrača. Meni najbolji igrač svih vremena, Luis Figo, dao mu je svoj broj, ali na kraju je to otišlo u drugom smjeru. Hrvati? Prvi put sam vas gledao u Francuskoj 1998. Odmah sam prepoznao ponos s kojim nosite dres i zanos na tribinama. Od tada sam vaš navijač. A sada i moram biti, zbog Marijane. Kako ću k njezinima u domovinu,” smije se Larry.

Sanjin Strukic/Pixsell

Inače, neke procjene govore da je portugalska zajednica u Torontu i okolici golema – između nekoliko stotina tisuća ljudi, ovisno tko broji i kako. Sam “Little Portugal” u Torontu ima svoje ulice, svoje dućane i oko 17 tisuća ljudi portugalskog podrijetla; Larry je jedan od njih.

“Mi smo kao i Hrvati, strastveni u svemu što radimo i imamo veliku dozu domoljublja. Neće vam biti lako na tribinama odnijeti pobjedu, ali sve je moguće,” zaključuje naš sugovornik, pa se vraća svom poslanju – gastronomskoj pripremi za Hrvate koji polako dolaze u Park. Mi se zahvaljujemo na gostoprimstvu i krećemo put Toronta.

Praznik je, kažu. Onaj tip dana kad bi grad trebao udahnuti, usporiti, pustiti ljude da se razmile bez nervoze. Ali ne i ovdje. Ne i kad se ceste zatvaraju, pa se dvadeset minuta do hotela pretvori u sat i pol. U malu kanadsku epopeju.

Dovoljno vremena da se zapitaš kamo zapravo ideš. I koga ćeš tamo sresti.

Zvjezdan Krešić. Spojio nas je Marijan Mijajlović, čovjek koji ima tu rijetku sposobnost da sve ljude pronađe. Preko Sinana je išla komunikacija. Doajena sportskog novinarstva iz BiH!

Pitanja za Krešića su bila jednostavna. Prvo: gdje u Torontu gledati Bosna i Hercegovina – SAD, ali da ima duše, da ima ljudi, da ima one galame koja ne dolazi iz televizora. Drugo pitanje bilo je tiše, gotovo sramežljivo: jesmo li tamo uopće poželjni?

“Ne pitaj ništa. Pošalji lokaciju. Dolazim po vas. Moji ste gosti.”

I to je to. Jedna rečenica koja govori više od tisuću riječi.

Vožnja nas vodi u Milton, skoro sat vremena od Toronta, gdje dijaspora diše nekim svojim ritmom, između nostalgije i rebaraca. Restoran “Uncle Sam”. Drže ga Hrvati. Trojica koja su odlučila da će Kanada zapamtiti kako se rade rebarca. Zidovi su puni nagrada za njihove recepte. Za umak, za ovo, za ono… U svakom slučaju, ako ste slučajno u Miltonu pored Toronta - znate gdje ćete jesti. I to jako dobro.

Sanjin Strukic/Pixsell

“Nisam ni znao da naši to drže. Rekao mi susjed iz Afrike”, kaže Krešić, nekad velika nada Slobode iz Tuzle. Danas poduzetnik.

Došao je svojevremeno i do HNL-a, ali Osijek ga nikad nije vidio.

“Ne znam zašto. Đuričić trener, Novalić gazda. Mene nema niti na mapi. Vratio se u Tuzlu. Onda poziv iz Croatie Toronta. I eto me, dvadesetak godina kasnije, još uvijek sam tu.”

Karijera mu je, kako to obično biva, bila ispisana više pehovima nego golovima. Lom noge, propuštene prilike, i ona priča koja boli najviše — reprezentacija koja se nije dogodila.

“Zvali me. Split, pripreme Bih za Brazil u Manausu. Sjednem u Golfa, sretan k’o dijete. I 50 kilometara od Tuzle — kraj. Auto prokuha. Nema mobitela, nema pomoći. I tu je završila moja reprezentacija. Prije nego je počela.”

Dok priča, Amerikanci lagano lome Bosnu. On viče na ekran:

“E moj Sejo!”

I odmah analizira:

“Ovo ti je kao osamdesete. Četiri iza i Radeljić kao libero.”

Pokušao je trenirati djecu ovdje. Nije išlo.

“Ovdje nema našeg fudbala. Nema kontakta, nema inata. Svi bi igrali, ali da ih nitko ne takne. Ma da mi je samo moju djecu iz Tuzle teleportirati. Da pokažu što je nogomet. Pazi, da mi u BiH imamo ovakve uvjete, gdje bi nam bio kraj”.

Krešić ne želi pred kameru. Nosi dres Hrvatske i kapu Bosne i Hercegovine. Na autu dvije zastavice. Nakon utakmice, vozi nas nazad. Sat vremena. Bez pitanja. U pet ujutro već ustaje.

“Nije problem. Drago mi je da je netko moj došao.Znaš, silno mi nedostaje ta naša opuštenost. Ovdje se za kavu dogovoraš gledajući u kalendar. I ona se dogovoriš za 21 dan s nekime. Nije to kao u mojoj Tuzli gdje izađeš na ulicu i čekaš tko će naići pa da zasjednemo malo, da se ispričamo kao ljudi”.

Zastane, pa doda, kao da zatvara krug:

“Još koju godinu ovdje. Onda nazad. Svugdje pođi… kući dođi.”