Između CN Towera i “Moje domovine”: Hrvatski dan u Torontu

Toronto je u utorak disao kao stadion prije finala. Grad od stakla i čelika pretvorio se u improviziranu pozornicu na kojoj su se sudarali svjetovi: dvadeset tisuća Hrvata, nešto skromnija, ali glasna Panama i domaći znatiželjnici koji su između dva pitcha Blue Jaya i Astrosa tražili i malo nogometnog uzbuđenja. Sve na par kilometara. Policija je, po običaju, očekivala kaos. Grad se, po navici, odlučio za – civilizaciju.

Nije bilo ničega osim dobre volje. Ni jednog incidenta, ni jedne krive note. Samo more dresova, zastava i osmijeha koji su se prelijevali ulicama kao ljetna sparina nad Ontarijom.

Epicentar? Rogers Centre, pod sjenom CN Towera koji je izgledao kao svjetionik za izgubljene navijače. Tamo je bio i hotel Vatrenih. Autobus parkiran ispred, poput izložbenog primjerka, magnet za turiste i lovce na autograme. Ljudi su ulazili, sjedali, čekali. Kao da će Modrić sići niz stepenice i usput im kimnuti glavom. I čekali bi satima, bez prigovora.

Alen Lesicki/Germanijak

U toj gužvi – déjà vu iz Niagare. Dvije djevojke iz Splita, Tamara i Mia, jučer pod slapovima, danas pod dojmom koji nije turistički. Stan na 41. katu, pogled na razglednice, ali i vijest koja ne ide uz brošuru: čule su u liftu da je dva kata iznad, dan ranije bilo - ubojstvo.

“Nismo oka sklopile”, kažu. I ne zvuči kao fraza već kao istinska nelagoda.

Predlažemo im da ipak krenu prema stadionu jer Modrića neće vidjeti još barem iduća dva sata. Odustaju od zasjede, Mia skida aplikaciju i uzimaju bicikle te bježe prema Hrvatskoj kući. Ponekad je i to mala pobjeda – promijeniti plan.

Nekoliko koraka dalje – scena za rubriku “gradovi spajaju”. Tomislav Dasović i Stanko Sušak. Novinar koji je kao mlad pratio Sesvete i nedovršena priča hrvatskog nogometa. Sesvete nekad, Toronto danas. Dva desetljeća pauze, jedan slučajan susret.

“Išlo je dobro, Belupo, sve po špagi... dok ćaća nije poslao auto i lovu iz Njemačke. Tada me nogomet pustio. Nisam bio gladan”, kaže Sušak bez patetike.

Alen Lesicki/Germanijak

Danas je Stanko ponosni otac kćeri i četiri sina. Najmlađi, Toma, već ima pozive.

“Neka ide svojim tempom. Ako je suđeno – bit će.” U jednoj rečenici najveća nogometna mudrost.

Krećemo prema stadionu i na trenutak matematika ne drži vodu. Više Paname nego Hrvatske. Statistika koja ne odgovara najavama. Ali to je samo geografska varka – sektor protivnika. Nakon nekoliko ulica, slika se mijenja. Crveno-bijelo preuzima grad.