Filmska priča? Može, ali u nastavcima!

Prešli su u Burkinu Faso, zatim i Mali. A onda je došla Sahara. I preko nje sve do sjevera Afrike.

Cilj? Prvo Maroko, zatim Melilla. Jedan od dva španjolska grada na afričkom tlu. Tu ogradu s bodljikavom žicom vjerojatno ste nekada vidjeli. U filmu, na vijestima... Ne prežive svi koji je odluče preskočiti, ali Felix i Maria su uspjeli.

I tek tu kreće avantura.

Da, tek tu.

Druga epizoda: Civilna straža uhvatila je Felixa i Mariju. Ali, oni su već bili na španjolskom tlu. Dodijeljen im je odvjetnik, čiji je savjet bio jednostavan:

"Lažite!"

I upravo je u toj laži bio spas.

Nakon što su rekli da dolaze iz Liberije, koja je tada bila u još gorem stanju od Gane, dobili su status političkih izbjeglica. Taj odvjetnik, koji ih je savjetovao, uputio ih je prema Bilbau, gdje su na željezničkom kolodvoru upoznali katoličkog svećenika Iñakija Mardonesa, čovjeka koji ih je spasio. I pod čijim su krovom, na neki način, započeli život koji danas žive.

Sedam mjeseci trudna bila je Maria kada je stigla u Bilbao. I kako bi rekla hvala čovjeku koji ih je primio, prvorođenom sinu dala je njegovo ime.

Iñaki.

Malom dječaku s ogromnim osmijehom prvi nogometni dres poklonio je upravo njegov kum, svećenik Iñaki. Dres Athletic Bilbaa. Kluba u kojem je danas ne samo kapetan, nego i rekorder u brojnim kategorijama. Živuća legenda.

Zapravo su ga otkrili prilično kasno jer je tek nekoliko mjeseci prije 18. rođendana iz niželigaša Pampalone prešao u Athletic. Debi za prvu momčad upisao je u Europi, protiv Torina, u nokaut fazi Europske lige. Devet minuta. I pogodak.

Ernesto Valverde pogodio je kada mu je odlučio dati priliku.

Bio je to prvi pogodak, a u sljedećih 11 godina zabio ih je još 114 za prvu momčad Athletica. Uz to je osvojio tri trofeja - dva Superkupa i jednu Copu del Rey.

Kad je u zelenom gostujućem dresu zabio taj prvi pogodak za Athletic, Iñaki je samo raširio ruke.

Tu je sve počelo.

Mjesec dana kasnije upisao je i prvi nastup za U-21 reprezentaciju Španjolske, nešto poslije pod Vicenteom del Bosqueom debitirao je i za A reprezentaciju, ali na kraju je ipak odlučio igrati pod zastavom zemlje iz koje dolaze njegovi roditelji.

No o tome nešto kasnije. Nema smisla žuriti...

Treća epizoda: Korak unazad. I faza odrastanja.

Kad je Iñaki imao osam godina, obitelj Williams dobila je novog člana. Nico je, poput starijeg brata, od rođenja postao navijač Athletica, s tim da ih je tata Felix pokušao 'navući' na plavu boju.

I Chelsea.

Nego, odakle sad Chelsea?

Iako je u Baskiji imao posao, Felixu se početkom novog tisućljeća otvorila prilika da ode u London. Radio je dva posla, oba bolje plaćena od onih u Bilbau. No, u Londonu nije sve išlo po planu, ali jedan od poslova bio mu je na ulazu Stamford Bridgea, gdje je prvo pregledavao ulaznice, a kasnije postao i redar.

Za to vrijeme Iñakija i Nicu odgajala je majka Maria. Nju obojica neprestano ističu, a o njoj u superlativima govore i svi treneri braće Williams. Zašto? Obiteljska financijska situacija nije bila dobra, ali i stariji i mlađi brat bili su pristojni, nasmijani, skromni i prizemni. Na terenu najbolji. Izvan njega - djeca za poželjeti.

Otac Felix s vremenom se vratio u Španjolsku. Posao redara postao mu je pretežak. Razlog? Stopala. Koja su teško stradala dok je bos prelazio Saharu. Mislili su da će s vremenom biti bolje, ali bilo je sve gore. I dok su njegovim sinovima brzina oduvijek bila najveća vrlina, on danas zaista može samo polako...

Četvrta epizoda: Nogomet. I sve što su braća napravila.

Iñaki je uzor ne samo Nici, nego i brojnoj afričkoj djeci izbjeglica koja u nekoj drugoj zemlji grade novi dom. Miran i odmjeren, na terenu neumoljiv. Temperamentan, ali uvijek unutar granica. Dogodilo mu se samo jednom da je morao ranije pod tuš. Sezona 2015./2016., Iñaki je mlad, gladan uspjeha i malo previše zaigran. Drugi žuti karton protiv Villarreala dobio je u 90. minuti, ali kako je utakmica završila bez pogodaka, ne može se reći da je posebno naštetio svojoj momčadi. Pogotovo jer je nekoliko minuta poslije isključen i jedan igrač Žute podmornice.

"Ispričavam se navijačima, suigračima i obitelji. Neće se ponoviti."

I stvarno se nije ponovilo.

Njegov mlađi brat Nico, neupitno i talentiraniji, debitirao je za prvu momčad 2021. godine protiv Valladolida. Obojica su ušla s klupe, ali Iñaki je bio taj koji je asistirao za tadašnjih 2-1. Na kraju je završilo 2-2.

Čisto da se zna čija je to momčad. Kako je između 2019. i 2022. bio na igračkom vrhuncu, Iñaki se nadao da ga poziv španjolskog izbornika više neće zaobilaziti. No, onda mu je prekipjelo. I 2022. je definitivno odlučio podignuti slušalicu kada ga je nazvao Otto Addo s pozivom da zaigra za Ganu. Čime je ujedno i ostvario snove svoje pokojne bake...

Debitirao je protiv Brazila u prijateljskoj utakmici, a nekoliko mjeseci poslije bio prvotimac 'nove reprezentacije' na Svjetskom prvenstvu. Četiri godine kasnije opet je tu. S velikim motivom. I željom da se još jednom dokaže.

Vjerojatno samome sebi.

Jer svima drugima odavno jest.

I tu dolazimo do pete epizode. Koja se tek treba snimiti. Kakav će biti scenarij, još uvijek nitko ne zna. Hoće li Iñaki s Ganom napraviti nešto veliko na Svjetskom prvenstvu, zabiti Hrvatskoj kako je obećao? Hoće li Athleticu donijeti još koji trofej? Ili će ono najbolje ipak ostaviti za posljednje poglavlje svoje klupske karijere?

Jedno je, međutim, sigurno. Da Felix i Maria one 1994. nisu odlučili krenuti na put bez vode, bez hrane i bez cipela, danas ne bi bilo kapetana Athletic Bilbaa, rekordera San Mamésa i jednog od najvećih simbola Athletica u njegovoj povijesti.

Filmska priča? Da. Samo što ovo nije film. Zato je priča toliko dobra.