Cilj je jasan: Umiroviti Ronalda, vratiti dugove i otići u Dallas!

Hrvatska će, vrlo vjerojatno, istrčati upravo onako kako je istrčala protiv Gane. Dalić voli kontinuitet, ali voli i staviti mali potpis na postavi. Eventualno bi Gvardiol mogao u vatru, ali na stoperu, ne na beku – tamo gdje se računaju dueli, a ne centaršut. I možda špica: Budimir ostaje ili će Matanović, možda Musa, jedna od onih odluka koje se u zapisniku vide samo kao prezime, a kasnije se prepričavaju kao sudbina. Dakako, Dalić je sklon prirediti iznenađenje, kao što je to učinio s Vlašićem, jer izbornici ne žive od linearnosti, nego od jednog poteza koji ih odvoji od prosjeka.

No staro je pravilo da se momčad koja pobjeđuje ne mijenja. U teoriji. U praksi, uvijek se malo “čara” oko rubova. Ali tko god dobije povjerenje, jasno je da će se bacati na glavu. Sad kad je teret skinut, kad više “ne moraš” nego samo “možeš”, sve je lakše. Glava je čišća, noge su slobodnije, a rizik se čini manje strašan. Pa i uzeti skalp Portugalu i naplatiti neke stare dugove. U Francuskoj su jedva stigli do Hrvatske, koja je igrala najbolji nogomet na turniru, pa su otišli dalje i otišli do kraja. Ovoga puta mogli bismo zamijeniti uloge, s identičnim scenarijem: oni korektni u grupi, mi opasni kad se stvar lomi. Dozvolite da malo maštamo – uostalom, bez mašte se ne ide na veliki turnir.

Mundijal je ogroman, razdaljine između gradova prevelike, ali nama se još malo ostaje na turniru. Da vidimo taj Dallas opet, pa da poslije stignemo i do Kalifornije. Karta Amerike u džepu, nogometni raspored kao turistički itinerar – prvo bodovi, onda razgledavanje.

Bit će u Torontu i oproštaja. Dvije zlatne lopte, dva velikana na naslovnici svjetskog nogometa posljednja dva desetljeća. Luka Modrić i Cristiano Ronaldo – nekad suigrači, danas suparnici, nakon Mundijala vjerojatno bivši reprezentativci. Za jednoga od njih noćas dolazi kraj puta s državnim dresom.

Gledali smo Luku na posljednjem treningu uoči Portugala. Bio je baš lagan, kao da to nije posljednji veliki trenutak, nego obična srijeda. Opušten, širokog osmijeha, bez one ukočenosti koja izdaje da ti je nešto važno. Na prvu ti ne padne na pamet da bi to mogao biti njegov posljednji trening u dresu reprezentacije, a dan kasnije i posljednja utakmica. Tek kasnije, kad se novinar uhvati sam sebe u razmišljanju, shvati da je kraj bliži nego što bi htio priznati, ali ga glavni junak priče uporno odbacuje taj korak dalje.

No Luka ne djeluje kao čovjek koji je u Toronto došao reći “zbogom”. Upravo suprotno: iz njega curi samopouzdanje, ona stara rutina s kojom je godinama prisutan među Vatrenima kao stalni inventar svlačionice. I veliki vođa. Čini se da još nije odlučio reći svoju posljednju. Možda u Dallasu sljedeći tjedan, možda malo kasnije u Los Angelesu, možda na nekom trećem, još većem glamuroznom mjestu – ali teško da će to napraviti u Torontu. Barem ako sudimo po dojmu, po smiješku, po tome kako prima loptu na treningu.

Ronaldo? On bi mogao. Kod njega ionako već neko vrijeme imamo osjećaj da ga njegovi jedva čekaju riješiti, kao skupi suvenir koji više nema mjesto u dnevnom boravku, ali ga se nitko ne usudi baciti. Svi znaju da je godina proizvodnje na deklaraciji neumoljiva, ali ime na kutiji još uvijek bliješti. Pa neka im bude: ako se u Torontu doista zatvori jedno od tih velikih poglavlja, neka to bude ono portugalsko. Ne bismo imali ništa protiv da se u gradu u kojem smo jednom već slavili protiv Paname sada oprostimo od Ronalda – i uz put naplatimo sve stare dugove koje nam Portugal još duguje.

Očekivane postave:

Hrvatska (4-2-3-1): Livaković - Stanišić, Šutalo, Pongračić, Perišić - Modrić, Kovačić - P. Sučić, Vlašić, Baturina - Budimir

Portugal (4-2-3-1): Diogo Costa - Cancelo, Dias, Veigra, Mendes - Neves, Vitinha - Neto, Fernandes, Felix - Ronaldo