Ako je cijena našeg novog života ovaj stari, onda straha nema

A taj Katar... I te uspomene... Od Romelua Lukakua, koji nam je svojim promašajima konkretnije i više značio od Johna Malkovicha (malo pretjerani hype oko reklame koja nije nikakva senzacija, ali to je neka sasvim druga tema), preko čudesnog Dominika Livakovića, koji je sasvim sigurno zaslužio nagradu za vratara turnira, pa sve do Mislava Oršića i one njegove 'kifle' koju pamtimo kao da je bilo jučer. Livajino odigravanje i nastavak kretnje, Oršićeva genijalnost i kirurška preciznost, a na kraju i Bonov let u prazno za dodatno uljepšavanje slike koja bi mogla visjeti u nogometnom Louvreu. Kakav je to samo trenutak za hrvatski nogomet bio...

I dok smo u glavama vrtjeli sažetak tih nekih najboljih trenutaka ove generacije, misli su nam otplesale sve do Ovalnog ureda. Kad je Barack Obama 2016. godine dao Michaelu Jordanu Predsjedničku medalju slobode, u svojem je govoru objasnio kako je Michael Jordan postao sinonim izvrsnosti. Uglavnom, ako si Michael Jordan neurokirurgije ili Michael Jordan među rabinima, to ne znači da u slobodno vrijeme možeš s isplaženim jezikom zakucavati preko dvometraša, već da si najbolji u svojem poslu. Nama, udaljenima kakvih 3000 kilometara od Washingtona, sinonim izvrsnosti postali su Vatreni, sinonim magije Luka Modrić, a simbol otpora Zlatko Dalić. I to je sigurno jedan od njihovih najvećih uspjeha. Kada kažete Luka, mislite na Maestra, a kad se kaže izbornik, mislite na Zlatka Dalića. I to je pokazatelj njihove veličine.

Iako, da ne bi bilo zabune, u mandatu uskoro bivšeg izbornika bilo je zaista svega. I dobrog i lošeg, i genijalnih poteza i potpuno nelogičnih kemijanja. Ako ćemo iskreno, bez ružičastih naočala na očima, odnosno da nam posljednjih 45 minuta na SP-u iskrivi cijelu sliku, onda su stvari jasne: ovo svjetsko prvenstvo je izbornikovo najslabije natjecanje. Lukino također. I to nikome ne bi smjelo biti teško reći naglas. Ruku na srce, popis je bio pomalo čak populistički složen i potpuno promašen (što je izbornik sam potvrdio izborom igrača u ove četiri utakmice), cijela logika jednog sustava protiv Engleza pa bacanje svega toga u zaborav nakon samo 90 minuta je totalno neshvatljiva (a što bi bilo da smo uspjeli i pobijedili?), dok su za kraj tu i očajne postavke i rad na prekidima. Kako obrambenim, tako i napadačkim. S tim da je to, kao, manje bitno. Ne vi da je itko išta s prekidima osvojio. Ups...

Naravno, po povratku Vatrenih u Lijepu našu, nitko više ne razgovara o prekidima, već je pitanje svih pitanja sljedeće: je li ovo Lukin i Izbornikov reprezentativni kraj? Pa... Vrlo vjerojatno jest. I neka je. Oplemenili su živote svih nogometnih kibiva, sportske novinare učinili svjetskim putnicima, navijače ujedinili i omogućili im znatno više pjevanja i zatvaranja pivnica nego gledanja u prazno dok ne svane zora. Dugo su bili najbolje što je Hrvatska imala, baš kao što je najbolje da sada stvari u svoje ruke preuzmu oni koji ne trebaju doći, već samo iskoračiti i preuzeti odgovornost koju im je nametnula kvaliteta.

Mateo Kovačić kao nasljednik Luke Modrića? Ne. On je igrač i figura za sebe, s jednom znatno drugačijom ulogom i kvalitetom. Doduše, nasljednik eventualno kao kapetan, ali samo ako Ivan Perišić odluči da je i njemu dosta. Desetka mora ići na leđa Martina Baturine, Petar Sučić mora biti onaj koji neće krpati, već po kojem će se formacija i stil nogometa slagati, dok Joško Gvardiol mora preuzeti ulogu lidera obrane kojem lošija forma nije dopuštena. Vušković? S njim treba strpljivo. I ako je nekome dopušteno griješiti, onda bi to trebao biti igrač koji bi za Hrvatsku mogao igrati i na SP-u 2038. godine. Doslovno.

Adrian i Adriano, Segečić i Jagušić, igrači su koji dolaze, zamjenu za Budimira već imamo u Belji, vjerujemo u Matanovića i Musu, baš kao što se čeka i da u reprezentativnom dresu neke konkretne stvari naprave Luka Sučić i Toni Fruk. Za koje znamo da imaju kvalitetu. Svima je jasno da 'novi Luka' ne postoji, svima je jasno i da će biti gotovo pa nemoguće nadmašiti uspjehe iz Rusije i Katra, ali ako nas je nečemu naučila Hrvatska, onda je to da je ona najbolja onda kada nitko od nje ništa ne očekuje. Kada vjerujemo da ipak nešto možemo, kao što je to bio slučaj na velikim natjecanjima 2008., 2016. i sada 2026. godine, onda nam se dogodi neki Şentürk, neki Quaresma, neki Ramos. Očito ne slučajno.

Nego, što sad? Izbornik je po dolasku u Hrvatsku rekao da će nakon par dana donijeti odluku koja je najbolja za reprezentaciju, premda je već time rekao sve što je trebao. Onima koji čitaju između redova. Slaven Bilić ili Ivica Olić, nije baš više ni 50-50, jer sve vodi k tome da Slaven Bilić postane prvi čovjek u povijesti naše reprezentacije s dva odvojena mandata na klupi Hrvatske. Prije 20 godina je kompletirao smjenu generacije, kod njega je Luka postao nositelj ove generacije i broj 10, baš kao što su mnogi koji su tada nadolazili – kod njega i nadošli. Ako je cijena našeg novog života i svega onog dobrog što nam tek dolazi oproštaj od ovog starog, medaljama okrunjenog života, onda straha za nas nema. Luka, Izborniče, Ivane, Andrej... Sve u nekom trenutku prođe, ali... Gospodo, zadovoljstvo je bilo naše.