A to prvo Europsko prvenstvo obilježile su tri stvari – ultramoćna reprezentacija Sovjetskog Saveza, jedna suluda odluka „vođe Španjolske po milosti Božjoj“ Francisca Franca i jedan od najvećih preokreta svih vremena.

Španjolci su po imenima bili daleko najjači. Imali su strašnu napadačku četvorku – Laszi Kubala, Alfredo di Stefano, Luis Suarez, Francisco Gento?! Na klupi Helenio Herrera i izvan momčadi debeli Ferenc Puskas koji će baš uoči Final Foura 1960. u finalu Kupa prvaka uvaliti četiri komada Eintrachtu iz Frankfurta. Herrera ga nije volio, ali možda bi ga i pozvao nakon rapsodije na Hampden Parku da je imao prilike. Suarez je bio najviša klasa, mogao bi on da se povuče i u half liniju...

No, međutim...

Nakon što je ta zvijer od momčadi „izula iz cipela“ nedorasle Poljake u osmini finala, ždrijeb ju je spojio sa Sovjetima. Nogometna Europa je na sva zvona najavljivala spektakl, dvoboj dvije najsnažnije momčadi na kontinentu, ali Franco ni da čuje. „Loptanje s komunistima? To se neće dogoditi dok sam živ.“ Španjolcima je zabranjeno da otputuju na utakmicu u Moskvu i SSSR je prošao na završni turnir bez borbe. Ta odluka posebno je pogodila Di Stefana, kome je to bila posljednja šansa da napravi nešto veliko s reprezentacijom. Bio je jako ljut i tražio objašnjenje od predsjednika Saveza. Slegnuta ramena i kratak odgovor: „Naređenje odozgo.“

Iako mnoge velike nogometne nacije nisu sudjelovale na prvom Euru koji se tada zvao Europski kup nacija (Engleska, Zapadna Njemačka, Italija...) daleko od toga da je turnir u Francuskoj bio slab. Osim Sovjeta (olimpijski prvaci u Melbourneu 1956.), plasman među četiri najbolje momčadi osigurali su domaćin Francuska (trećeplasirana sa SP-a u Švedskoj 1958.), Jugoslavija (olimpijski prvak iz Rima dva mjeseca kasnije) i Čehoslovačka (doprvak svijeta u Čileu 1962.).

Sovjetski Savez bio je još moćniji u odnosu na onaj dvostruki sraz s Mađarima, budući da su u momčad ušli budući kapetan Igor Neto, strašni golgeter Viktor Ponedeljnik i najbolji Gruzijac svih vremena Mihail Meshi, zvani Gruzijski Garrincha. Opako lijevo krilo, nenadmašni paker i dribler, uz Dragana Džajića jedan od najvećih s ove strane „željezne zavjese”. Takvi Sovjeti, u prvoj polufinalnoj utakmici lišenoj svake rezultatske neizvjesnosti, izrešetali su čehoslovačkog golmana Šrojfa, bilo je 3-0 na Velodromeu u Marseilleu.

A u Parizu, na Parku Prinčeva, potpuno druga priča. Drama o kojoj se i danas pripovijeda. Iako bez Kope i Fontainea, Francuzi su smatrani favoritima protiv Jugoslavena. Partizanova beba Milan Galić donio prednost Plavima u 11. minuti. Domaćin je izjednačio ekspresno (Vincent, 12. minuta), a onda i potpuno preokrenuo. Sve do 75. minute bilo je 4-2 za Francusku (dva gola Heutte i jedan kapetan Wisnieski, da bi Jugoslavija za manje od 240 sekundi postigla tri gola i prošla u veliko finale. Mrežu Francuza tresli su Hrvati Dražan Jerković (dva puta) i Tomislav Knez.

SSSR je naišao na neočekivano jak otpor u borbi za zlato. Nakon prvih 45 minuta pogotkom Galića Jugoslavija je vodila. Metreveli je izjednačio čim je počelo drugo poluvrijeme, a konačan rezultat postavio je Ponedeljnik sedam minuta prije kraja produžetaka, dakle u 113. minuti. Ovaj rezultat i dalje se smatra najvećim u povijesti sovjetskog, odnosno ruskog nogometa...