Englezi i Talijani u međuvremenu su shvatili značenje natjecanja i prijavili se za sudjelovanje, za razliku od Nijemaca pred kojima je bila smjena generacija (odlazak sa scene čuvenog Mannschafta iz Berna 1954,) i koji su se željeli koncentrirati na SP u Engleskoj 1966. Najutjecajnija ličnost germanskog nogometa Sepp Herberger, scenarist čudesne pobjede nad Lakom konjicom u finalu u Švicarskoj, savjetovao je svog nasljednika Helmuta Schöna da potanko priprema momčad za predstojeće Svjetsko prvenstvo i da novoj, mladoj momčadi nisu potrebni porazi od trenutno moćnijih selekcija, kako ne bi poprimili gubitnički mentalitet. Ispostavilo se, stari lisac je bio potpuno u pravu...

Talijani se nisu proslavili, izbacio ih je vladajući prvak SSSR – 1-1, 2-0. Francuzi su već u prvoj rundi demolirali Engleze s ukupnim rezultatom 6-3 (1-1 i 5-2), dok su Holandezi doživjeli potpunu blamažu ispavši od Luksemburga. Preostali sudionici prvog Final Foura, Čehoslovačka i Jugoslavija, također su rano završili natjecanje. Plave su iznenadili Šveđani (0-0, 3-2), a Čehoslovake Istočna Njemačka.

U četvrtfinalu, Danska je na mišiće, tek nakon trećeg ogleda prošla Luksemburg (3-3, 2-2, 1-0), Sovjeti i Španjolci nisu imali problema sa Švedskom, odnosno Republikom Irskom, da bi četvrti sudionik završnog turnira postala posljednja velika mađarska reprezentacija predvođena budućom Zlatnom loptom Florianom Albertom, Lajosom Tichyjem, Ferencom Siposem i nadolazećom superzvijezdom Újpest Dozse Ferencom Beneom. Mađari su se dvostrukom pobjedom nad Francuskom (2-1, 3-1) plasirali u Španjolsku.

Ti preliminarni dvoboji drugog 'Kupa nacija' definitivno će označiti raspad jedne velike nogometne supersile s početka 20. stoljeća. Austrijanci, nedorasli nasljednici Wunderteama Huga Meisla, pa onda i Gerharda Hanappija i njegovih vršnjaka, eliminirani su u pretkolu od Iraca. Austrijanci nikad neće uspjeti proći kvalifikacije za EURO sve do 2016. (ne računa se 2008,, bili su domaćini), a na prvom sljedećem Svjetskom prvenstvu nakon Švedske zaigrat će tek u Meksiku 1978. s mladim zvijezdama Prohaskom i Kranklom...

Završnica u Španjolskoj posljednji je put igrana pod nazivom Kup europskih nacija. Već od 1968. turnir će ponijeti naziv Europsko prvenstvo. Španjolci nisu bili ni izbliza jaki kao četiri godine ranije, ali i dalje su imali Suareza, drugog najboljeg igrača Europe te sezone i trećeplasiranog u borbi za Zlatnu loptu – Amancija. Na golu je bio odlični Iribar, u navali opasni Marcelino čiji će golovi te godine, samo dva mjeseca ranije, donijeti Zaragozi trofej Kupa Uefe iliti ondašnjeg Kupa velesajamskih gradova. I na kraju su Španjolci iza sebe imali vrući domaći teren uz koji kao po pravilu ide i barem blaga naklonost sudaca.

Ispostavilo se da je njihov dvoboj s Mađarima u polufinalu zapravo bilo veliki finale. Furija je slavila tek nakon produžetaka 2-1. Amancio je pogodio za kolosalni trijumf u 112. minuti. Sovjeti su kao i četiri godine ranije u polufinalu imali lagan zadatak, razbili su Dance 3-0, ali u borbi za trofej bili su potpuno podređeni. Španjolska je dominirala, stvarala prilike i šest minuta prije isteka 90. slomila otpor žilave Zbornaje – 2-1. Marcelino Martinez stavio je višnju na šlag dok je gotovo 80 tisuća duša na Santiago Bernabeuu proizvodilo pravu grmljavinu.

Bio je to najveći doprinos španjolskom loptanju generalissimusa Franca i najsjajnija španjolska zvjezdica u nogometnom svemiru 20. stoljeća. Svjetski mediji još su zabilježili da je madridska publika kao po naredbi pljeskala po taktovima najčuvenije kompozicije Aleksandra Aleksandrova: “Neuništiva zajednica slobodnih republika; Velika Rusija ujedinjena zauvijek; Živio onaj koji je stvoren voljom naroda; Ujedinjeni, moćni Sovjetski Savez“... Sovjetske himne!