Bugarska, do tada totalni autsajder, zauzela je prvo mjesto u svojoj skupini ispred Portugala s Eusebijom, Simoesom, Augustom, Torresom... Nije bilo samo Colune iz momčadi koja je dvije godine ranije osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Engleskoj. Punim sjajem zablistao je najbolji bugarski tandem svih vremena Asparuhov - Kotkov, briljirao je i Hristo Bonev, a Žečev i dalje radio ono što je najbolje znao – lomio kosti rivalima, uglavnom nekažnjeno. Inače, taj 'Dobromir' – tko li mu dadne ime – "proslavio se" na Goodisonu 1966. kada je Peleu slomio nogu...

Sve u svemu, Bugari su gotovo rutinski otišli u četvrtfinale, s četiri boda više od Portugalaca. Zapadna Njemačka, finalist iz Engleske, sramno je ispala nakon remija u Tirani s albanskim amaterima (zahvaljujući tom rezultatu ni kriva ni dužna dalje je prošla Jugoslavija), dok su aktualni svjetski prvaci Englezi na jedvite jade, s bodom viška, prošli u konkurenciji Walesa, Sjeverne Irske i Škotske. Nizozemci, tada već s Johanom Cruyffom u momčadi, završili su tek treći u svojoj skupini. Do četvrtfinala nije dogurala ni „do jučer“ moćna Čehoslovačka...

Dvoboji najboljih osam momčadi Starog kontinenta donijeli su pregršt golova i uzbuđenja. Superderbi su odigrali Englezi i Španjolci – aktualni europski i svjetski prvaci. Gordi Albion slavio je kod kuće pogotkom Bobbyja Charltona u završnici nadmetanja, a onda u madridskom revanšu neočekivano preokrenuo na 2-1. Talijani su uz Tantalove muke izbacili odlične Bugare (2-3, 2-0), baš kao i Sovjeti Mađare (0-2, 3-0). Najmanje neizvjesnosti bilo je u novom sudaru Jugoslavena i Francuza. Nakon 1-1 u Marseilleu, na beogradskoj Marakani Plavi su odigrali najboljih pola sata od nastanka poslijeratne zajedničke države. Za to vrijeme postigli su četiri gola. Završilo je 5-1. Po dva gola dali su Petković i Musemić, a jedan prva zvijezda predstojećeg Europskog prvenstva - Dragan Džajić.

Završni turnir u Italiji smatra se daleko najskandaloznijim u povijesti ovog natjecanja. A kako i ne bi kada je jedan ogled polufinala odlučen bacanjem novčića, a prvak ponovljenom utakmicom?! Da, tako je bilo! I koga bi sreća pogledala nego Talijane?! Nakon 0-0 sa SSSR-om arbitar iz Njemačke Kurt Tschenscher „sproveo je pravilo“ bacanje novčića. Tako su Zoff, Facchetti, Mazzola, Rivera i društvo dospjeli u finale.

Čuvenim golom Dragana Džajića tri minuta prije kraja utakmice Jugoslavija je savladala svjetske prvake Engleze i pridružila se domaćinu.

U ono vrijeme revolucionarno napaljeni Jugoslaveni, pisale su ugledne novine širom Europe, nadigrali su Talijane i zaslužili pobjedu, ali švicarski sudac Dienst priznao je izjednačujući gol Domenghinija u 80. minuti dok se živi zid rivala još namještao, čime je anulirano vodstvo koje je donio Džajić. Dva dana kasnije Azzurri su u sastav uvrstili pet novih igrača, među njima i Gigija Rivu, za kojeg izabranici Rajka Mitića nisu imali rješenja. Legendarni bombarder Cagliarija postigao je prvi, a Pietro Anastasi drugi gol za domaćina i to je bio kraj Plave bajke. Sve se odigralo u prvih pola sata susreta... Jugoslaveni su imali mnogo pritužbi na suce i poslije ovog dvoboja, ali sve to nije ništa bitno promijenilo – Italija je prvi i do 2021. godine jedini put postala prvakom Europe.