Popularni Trabi, taj ponos Istočne Njemačke ponovno je u modi

Na kraju priče, kada će se podvlačiti crta, Marijan Kustić trebao bi ekipi koja je odabrala Neuruppin za bazu reprezentacije - isplatiti stimulaciju! Nepogrešivo su slijedili Dalićeve upute i za kamp odabrali mjesto u kojem nema baš ništa uzbudljivog. Kada je špica dana spuštanje rampe za vlak i nastanak kolone, onda je valjda svima jasno gdje se Vatreni spremaju.

A i ta rampa je zapravo - dosadna. Nema nikakvih protesta ili nervoznog trubljenja kao što je to slučaj, primjerice, na Branimirovoj u Zagrebu. Svi uredno stoje u koloni, ugašenih automobila i čekaju... Koliko god treba čekati, čekaju. U srijedu smo i mi čekali s njima.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

“Centar. Valjda ćemo pronaći nešto”, rekao je Tironi preuzevši ulogu vodiča za jutarnju kavu.

I sam je pomalo nespreman jer zna se kako Tirke nešto slabije funkcionira u jutarnjim satima i da treba vremena da podigne radnu temperaturu. I trebalo nam je dobrih sat vremena da u tom centru nađemo lokal koji se otvara prije podne. Pa potom još dvadesetak minuta čekanja jer smo konobaricu, eto, uhvatili nespremnu da u podne skuha tri kave...

Vrijeme je i dalje promjenjivo. Trenutak je sunčano, za minutu su već oblaci i kiša. I tako u krug i po cijele dane. Dugi rukavi i dukse standardni su dio opreme. Tko ih nije ponio, otišao je u Adidas outlet par desetaka kilometara u smjeru Berlina i potrošio dnevnice!

Ante Budimir: “Isprovocirati Modrića? Ne znam kako bi to uspjeli”

Luka Ivanušec: “Treba ponoviti utakmicu na tragu finala Lige nacija”

Trening Vatrenih: Prvi put svi na broju u Neuruppinu

Pletikosa za Germanijak: “I danas pamtim ono navijanje i suzu u oku prerano otišlog Cice”

Novinarska svita u Neuruppinu od srijede je jača za desetak novih lica. Stigli su Lula, Gotla i ekipa s HR-a. Čitali su valjda naše žalopojke pa su stigli s jaknama. Ili je možda prevladalo iskustvo jer to je standardna momčad HR-a na velikim natjecanjima. I kolega Srđan Fabijanac imao je identičan problem kao i većina drugih izvjestitelja koji su u Berlinu vadili akreditacije. Slovo “đ” u imenu uskratilo mu je privremeno propusnicu kod sustavnih domaćina.

Stigao je i Štef iz Zagreba pa nadobudno poslao poruku u novinarsku grupu: “Kakvi smo večeras”?.

Nikakvi, kao i svaku večer…

S Malešnice su se javili kako su put Berlina krenuli Lemić, Goran i Majo koji je kuma PDV-a ostavio u Zagrebu da čuva kuću iako je ovaj, valjda prvi put u životu, za put na Euro izvadio dokumente. Oni će do Olimpijskog stadiona u Berlinu preko Stuttgarta i Amsterdama… Javili su se s prve postaje, nema dvojbi - krenulo se oštro! Majo je nazdravljao imenovanju Gennara Gattusa kao da sutra ne postoji. U Berlinu smo dogovorili čvenk s Gospićanima koji su na privremenom radu u Irskoj. Gospodin Sivi dolazi u Njemačku sa zavidnom dozom optimizma; prognozira kolajnu koja jedina Vatrenima nedostaje:

“Ako prođemo grupu, prvaci smo. A proći ćemo”, zvučna je poruka iz irskog Kilcocka s ličkim optimizmom.

A nekih novinara u srijedu nije bilo. Iskoristili su povlasticu da je vlak potpuno besplatan za nositelje tih istih akreditacija pa su šmugnuli u Berlin, na opću žalost konobarice iz “City Kebaba” koja je ispunila obećanje pa dovela prijateljicu da upozna kolege. Kolega nije bilo, na žalost dame ali i na sreću tih istih kolega... Jer, Berlin je bio uvjerljivo bolji izbor od konkretnog upoznavanja.

Kako bilo, poslijepodne smo istraživali malo grad. Sve je mirno kao nedjelja u Zagrebu na trideset i nešto stupnjeva. Oni dani kada ostajete u zamračenim stanovima i kućama pod klimama i čekate da žega malo okane. Samo što je kod njih 15-ak stupnjeva i nije nedjelja već radni dan. Besciljno smo lutali i tražili zeru uzbuđenja koje smo na koncu pronašli na izlasku iz grada.

Trabant je bio automobilski ponos Istočne Njemačke. I dok je narod s one strane zida uživao u limuzinama poput Mercedesa, BMW-a i Audija - oko Berlina bilo je carstvo Trabanta i Wartburga. Automobil je to za koji je i “naš” Yugo bio svemirski brod!

Popularni Trabi prvi je put predstavljen u Zwickauu, gradu u Saskoj u blizini Leipziga. Bilo je to koncem 50-ih godina prošlog stoljeća a posebnost je bila u dvotaktnom motoru i činjenici kako je proizveden od prešanog kartona! Zato je i imao nadimak “trčeći karton”.

A mi smo prvi trabant u Neuruppinu pronašli na stupu! Neki ga je šaljivdžija stavio na desetak metara visoki stup gdje mu je svrha da drži gnijezdo za rode.

“Prije nije bilo čovjeka koji ovdje nije vozio Trabant, ali vremena su se promijenila”, priča nam kasnije čovjek koji nam je iznajmio apartman te ukazuje na zanimljiv trend.

“Posljednjih se godina znatno povećao broj registriranih Trabanta”, govori i objašnjava da se prema njemačkim zakonima automobil stariji od tri desetljeća može registrirati kao oldtimer pa mnogi koji su sačuvali svoje primjerke Trabante to i čine. I tu i tamo ih tako potpuno legalno provozaju gradom u znak sjećanja na minula vremena...

Pitali smo gazdu je l' istina da je bio od kartona, što je izazvalo smijeh.

“Ima to i svojih prednosti. Bar ti auto nije mogao zahrđati”. Doduše, oko riječi “zahrđati” smo se malo mučili, ali Google je odradio posao.