Iz svjetskog centra multikulture na djevojačku u McDonald's

Ovo nije tekst o rezultatu u Berlinu. Taj šamar s terena nije smanjio zagrljaj koji su Hrvati donijeli ovom gradu, a i on njima. Berlin vol. 2, dostojna repriza Svjetskog 2006. i “pobjede” protiv Brazila. Da, ondašnjih 0-1 slavilo se na ulicama ovog grada tada kao pobjeda, pričala mi je supruga. Bila je na tekmi dok sam ja gledao iz Zagreba. O vremena, o običaji.

Prouči cjelokupnu ponudu za Euro na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Sad je priča nešto drukčija, ali klima i poruka su jednaki - idemo dalje ponosni. Ponosni na sve, a u ovom tekstu ponosni na naš duh i navijače. Izgrlili smo svijet u ovom centru multikulture, krcate podzemne, svaki ugao, kafić, improvizirani kafić, ma gdjegod i samo pjesma, bez ijednog incidenta. Kako onda s dragim Cicom Kranjčarom, tako i danas.

U vlaku ispred mene gospodin na čijem je mobitelu maskica Dinamo Zagreb. Odmah ga volim. I onda skužim, pa to je Tedy iz Kutine. Ne poznajemo se, a zapravo se znamo! Dijelimo istu strast prema klubu iz Maksimira. Tedy je jedan od onih koji živi Dinamo! Prati ga svugdje. Nema gdje ga nisam vidio. S fotićem u rukama, nenametljivo stoji sa strane i tu je uvijek. Uz svoje! Ili na Ligi prvaka kada su svi tu ili na nekoj maloj utakmici koje nisu dovoljno privlačne za selfie, ali Tedy je tu! Priča mi da su stigli autom, da su smješteni u Nürnbergu i da će kući nakon Španjolske. Pomalo je ljut jer su razni "indijanci" došli do ulaznica, ali barem je na ovoj u Berlinu.

Rastali smo se pred stadionom gdje je sve bilo u kockicama. Tu i tamo smo vidjeli nekog s Pireneja, ali više kao iznimku koja će potvrditi pravilo da je Berlin naš!

I bio je naš. Na tribinama. Koje su doduše utihnule. Vrlo brzo ugasile su se kako se gasio plamen Vatrenih na travnjaku.

Optimizam koji smo generirali posljednje vrijeme nestao je u trenutku, izgorio. Jesmo se nadali previše ili smo očekivali previše? Nemojmo o tomu, idemo u istom stilu dalje i vjerovati kako ćemo, za početak, u Hamburgu slaviti.

Kako je noć odmicala, tako su Hrvati polako napuštali Berlin. Neki su, poput Tedyja, krenuli za Zagreb preko Nürnberga, drugi preko Praga, a neki su krenuli za Hamburg. Svako malo nailazili smo na naše registracije. Mada su naši stigli i iz svih krajeva Njemačke te iz drugih država. I kud u ovo vrijeme, a u grlu stoji tih 3:0? I bode. I smeta. Pa nismo bili baš tako loši. Evo oznake koja uvijek popravi raspoloženje - McDonald's. Netko u nervozi gladuje, ja sam u onoj drugoj skupini.

Taman su dojmovi sjedali na svoje mjesto, a Lipovac je nestrpljivo u Zagrebu čekao tekst. Što mogu kad Tironi vozi prema pravilima? Doduše, nekad se zapriča o svojim teorijama zavjere pa blicne ono čudo sa strane. Čovjek će morati kredit dignuti da plati "čestitke" a i mi skupa s njim...

Dok pišem, eto Hrvata. Zauzeli stolove u kutu i pjevuše... Stol do njih - još jedan šok, djevojačka večer! Da, buduća mladenka izvela je prijateljice u ovaj globalni fast food. Naručili su menije, ona je stavila lentu “bride to be” i cure su se opraštale od prijateljice uz razvodnjenu Coca Colu i pomfrit. Konkretno i praktično. I za naše običaje i umove, praktički skandalozno. Kolega Mato i ja samo se pogledamo. Isto mislimo. Daska sa strane stoji, smije se i u nevjerici vrti glavom... Ajmo kući momci, da što prije zaboravimo ovu večer.

Sve dnevne kolumne Germanijakova reportera u Njemačkoj Alena Lesičkog pronađite OVDJE.