I izbornik je došao s navijačima u centar Leipziga

U Neuruppinu živim u mirnoj ulici. Što i nije tako čudno s obzirom na to da se kuća u kojoj sam uzeo apartman nalazi na na groblju! Preko puta je, naime, groblje s palim borcima Crvene Armije 1945. godine!

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Da se smještaj nalazi na groblju saznao sam tek kada sam stigao i naravno platio smještaj! Nije da mi smeta, ali je malo nelagodno. Veći problem je bio kada sam shvatio da u apartmanu nema ručnika niti perilice za veš. Naravno da je to sve pisalo, ali tko još čita "sitna slova". Ručnike smo kupili, dok smo perilicu našli na benzinskoj pumpi. Ubaciš 12 eura i gledaš 45 minuta kako se vrti. Onda još toliko da se osuši.

I tamo se redovito nađem s Vargekom s RTL-a koji ima identičan problem. Pa zajedno gledamo kako se vrti perilica. U tišini... On sa svojim mislima, ja sa svojima. Doduše, Vargek ne suši. Iskustvo je učinilo svoje pa samo odradi rundu pranja i nestane. Mi smo prvi put i sušili pa se sve stislo. Ili nam se to zapravo samo čini jer smo redoviti u lokalnom Megiću pa je problem druge prirode...

Gazdu apartmana sam vidio dva puta. Onda kada me je dočekao i par dana kasnije kada mi je pokucao na vrata i pitao je l' mogu nabaviti dres Luke Modrića. S potpisom.

“Radije me pitaj da sredim situaciju u pojasu Gaze. Tu ćemo imati neke šanse”, odgovorili smo. Slutim da nije shvatio. A kada me usput pitao kako smo prošli u prve dvije utakmice shvatili smo da mladi Alexander nije s nogometom baš na ti. Za razliku od njegove majke koja me jutros ispratila u Leipzig s kolačima.

“Da se nađe po putu”, vjerojatno je bio prijevod dok mi je gurala u ruke paket u foliji. Ja sam s njemačkim jezikom na Vi gotovo identično kako je ona s engleskim jezikom.

No gesta s rukama kao da žmika krpu i popratna riječ “Italija” bila je sasvim dovoljna da shvatim poruku... Ili je gospođa pronicljiva pa zna ako prođemo dalje - apartman na groblju ima gosta još barem tjedan dana. Tko će si ga više znati!

Malo kasnije, novinarska čerga je otišla po treći put iz Neuruppina. Iz Berlina smo se vratili praznih ruku, iz Hamburga donijeli bod. Nekom logikom iz Leipziga bi se trebali vratiti sa sva tri. Ma samo da Italija klekne. Ne bi joj bilo prvi put.

Inače, posljednjih dana svjedočimo zavidnoj razini optimizma. Lako za nas, ali locirali smo ga u redovima reprezentacije što nam je potvrdio i Ivica Olić. Pa se prenijelo i na nas. Uglavnom, koliko god ta dosada Neuruppina ide na nerv, voljeli bi se svi skupa u utorak ponovno naći u trening kampu. Pa malo lupetati o svemu i svačemu, dok čekamo crni kombi i Packa koji nam svaki dan servira dvojicu sugovornika. Da je ostati bar još tjedan dana, do tog Berlina...

Poslije jutarnjeg treninga u nedjelju, brže bolje smo sjeli u aute i krenuli put Leipziga. Oni koji su bili brži - imali su sreće jer su izbjegli veliku kolonu koja se stvorila negdje pred Berlinom.

Odjednom je sve stalo na autoputu. Nijemci su disciplinirano vozili tako da su u sredini ostavili prostor za hitne intervencije. Pravilo je to u Njemačkoj koje ovaj put nije bilo potrebno jer je pomoć stigla iz zraka. Helikopter se spustio, uzeo nesretnog čovjeka i odletio prema bolnici. Nismo primijetili tragove kočenja ili znakove udesa pa pretpostavljamo da je čovjeku pozlilo...

Uglavnom, put od nešto više od dva sata se pretvorio u avanturu od četiri i pol. Kod Potsdama su nas skinuli, pa smo išli po nekim selima da bi nas u jednom trenutku ponovno vratilo.

Inače, njemačke autoceste nisu baš ono što smo o njima čuli; lijeva traka, cigla na gas i udari pravac. Svako malo varira to ograničenje od 80 do 120... Pa dionica bez ograničenja i onda iz nikakvog posebnog razloga pojavi se znak od 120. A ako ga ne vidite, onda ste u problemu jer redovito nakon tog znaka dolazi kamera koja bljesne i evidentira broj kilometara preko granice. Slično iskustvo smo imali u Francuskoj prije osam godina na Euru. No, tada nam je policajka već prvi dan rekla da ne brinemo jer Hrvati ne podliježu tim kaznama. Naravno da smo se ovih dana raspitali je l' identično i u Njemačkoj. Uglavnom - nije. Svaka će nam "čestitka" brzo stići na kućnu adresu!

U Leipzigu smo bili prije tri godine kod Gvardiola i Olma. Doduše, na stadion nismo mogli zbog epidemije pa će nam ponedjeljak biti prvi put da vidimo Red Bull Arenu koja je na svega dva, tri kilometra od centra. I na kojoj će, prema svemu sudeći, ponovno Hrvati voditi glavnu riječ. Barem na tribinama.

Jer, šetajući se po centru - Hrvati su okupirali taj “Markt”, glavni gradski trg u Leipzigu. Kafići su puni kockica, naše zastave vise s pročelja a glazbeni repertoar je standardan. S tog trga bi u ponedjeljak trebala krenuti velika povorka navijača Hrvatske prema stadionu. Talijana je bilo za izbrojiti na prste jedne ruke. Ili su negdje drugdje stacionirani ili će doći na dan utakmice. Uglavnom, u centru grada ih je bilo jako, jako malo.

Na Marktu srećemo veselu ekipu iz Imotskog koja je na trg došla u društvu Zlatka Dalića. Momci su “posudili” iz Konzuma kartoniranog izbornika iz neke reklamne kampanje, posjeli ga u vozilo pa ga doveli u Njemačku. Stavili su Daliću šal oko vrata pa mahali njime po centru Leipziga uz pjesmu i veselje. Potom su naručili rundu u kojoj je jedna točena išla, naravno, za izbornika!

A upravo su lokalni ugostitelji dobili najveći pljesak kada su se pojavili s desetak bačvi točene pive i odmah napravili improvizirani šank. Policija je sa strane sve to promatrala. Poneki su izašli u susret Hrvatima pa se slikali s njima ispred Gradske vijećnice a ponovno smo vidjeli da je među njemačkim policajcima i poneki pripadnik interventne policije iz Hrvatske. Kruže po ulicama, pomažu u prijevodu a vjerojatno su spremni i na intervenciju s obzirom na to da su opremljeni poput njemačkih kolega.

Na svu sreću, u ovih tri tjedna Njemačke nismo primijetili niti jedan incident s našim navijačima u kojima je trebala intervencija policije. Vjerojatno ih je bilo, ali na brojku od sto tisuća ljudi koliko se procjenjuje da je u Njemačkoj onih koji hodočaste gradove domaćine Vatrenima, to su zanemarivi i izolirani slučajevi. E sada, je l' do tolerantne policije ili su naši zaista u nekim okvirima prihvatljivog, tko će si ga znati. No, mirno je i neka ostane tako...

Sve dnevne kolumne Germanijakova reportera u Njemačkoj Alena Lesičkog pronađite OVDJE.