Tvorac juniorskog rukometnog čuda: Dok sam igrao, govorili su mi - ostavi se rukometa i postani trener!

Cijeli niz sjajnih klinaca uspjeli smo malo bolje upoznati ovih dana, kroz juniorsko Svjetsko prvenstvo, generacija je ovo koja na trenutke ostavlja bez daha, ali na kraju dana nekako ostaje dojam da je prva zvijezda ove momčadi - izbornik! U slučaju naših mladih rukometaša njegovo ime je Davor Dominiković, čovjek sa zlatnom olimpijskom medaljom istetoviranom na ramenu i trener koji je na najboljem putu da postane Trener. Baš tako, s velikim početnim slovom...

ODIGRAJ >>> Francuska/21 - Hrvatska/21

Davor Dominiković kao trener ima energiju i strast, enormno igračko iskustvo pretočio je u trenerski posao, iskombinirao je čvrstinu i agresiju u obrani s "organiziranom slobodom" u napadu, u kojem iz uigranih akcija iskaču pojedinci od kojih se traži da se igraju, da uživaju, da se smiju dok jure prema pobjedama. Dominiković je također - a to je, složit će se svi treneri, ipak najteže - stvorio momčad. Skupinu igrača koji emotivno slave svaki gol, u kojoj jedan od igrača nagradu za MVP-a utakmice pred suigraču, društvo u kojem se jako dobro zna tko što radi i tko je za što zadužen.

Ukratko, ova momčad na terenu izgleda onako kao što je na njemu dva i nešto desetljeća izgledao Davor Dominiković. Rukometaš s neobičnom karijerom, ali i jedan od onih kojima su već kao igraču predviđali da će "ovaj biti puno bolji trener nego igrač". I već sad, u trenucima kad je jedna trenerska karijera još mlada, sve upućuje na to da su takva predviđanja bila prilično točna. Iako, svi oni koji su malo dublje u rukometu, svi oni koji su upoznali Dominikovića, razgovarali s njim o rukometu barem jedanput, dvaput, znali su da će to biti tako.

 

Neobičan je, kad se pogleda unatrag, scenarij koji je ispisala njegova rukometna priča. Dječak rođen u travnju 1978. u Metkoviću imao je, kako je to već bivalo s djecom rođenom u to vrijeme u Metkoviću, samo jedan mogući put. Ako želiš u sport, rukomet je prva, druga i treća opcija. Njemu je bio prva i jedina, bila je to ljubav na prvi pogled. Mali je izrastao do dva metra, pretvorio se u "bombardera" s lijevog vanjskog, bio je i najbolji strijelac hrvatske lige, a trenutke za pamćenje doživio je u finalu Kupa EHF-a 2000. godine. Metković je bio s jedne strane, veliki Flensburg s druge, a u posljednjih 11 minuta te utakmice Dominiković je zabio - pet komada. Nezaustavljiv, beskompromisan, hrabar... U tim je trenucima bio baš takav, baš onakav kakva je danas njegova momčad, hrvatska U-21 reprezentacija. Bilo je to samo 22 dana nakon njegova 22. rođendana, činilo se da će se taj mali još nazabijati golova i golova u karijeri koja je tek počela.

A onda, prvi preokret! Gotovo preko noći vrlo dobar lijevi vanjski prometnuo se u vrhunskog obrambenog specijalca, šuteve s deset metara zamijenili su blokovi na šest metara, finte i prolaze na jednoj strani terena zamijenili su čvrsti izlasci i "pametni fauli" na drugoj. I čitanje igre, razumijevanje rukometa prije svega. Kako u Zagrebu, tako poslije i u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj... Ljudima iz rukometa nije bilo teško prepoznati čovjeka koji o svom sportu razmišlja malo drukčije. Temeljitije. Modernije. Progresivnije.

 

I zato su ga, valjda, već tamo u kasnim dvadesetima mnogi pokušali nagovoriti da se ostavi rukometa i da krene s trenerskim poslom. I ponavljalo se to u sljedećim godinama, točno četiri puta dobio je sličnu ponudu. I četiri puta je morao objašnjavati da se njemu još igra. Sve dok, s navršenih 38, nije sam odlučio da je vrijeme da se krene u smjeru koji mu je, očito, bio suđen.

"Prvi put to mi se dogodilo kad sam bio u Španjolskoj, u Portland San Antoniju. Vidjeli su u meni trenera i zato su mi, kad sam trebao produžiti ugovor, nudili opciju po kojoj bi još malo igrao, a onda postao trener. Odbio sam to, nisam želio s 29 godina još ići tim putem", ispričao je Dominiković, koji je u tim pregovorima samo otvorio seriju.

Sljedeći klub bio je u Francuskoj, danas moćni i bogati PSG, koji je u to vrijeme bio "normalan" klub. U kojem su se događale smjene trenera pod normalno...

"Da, bilo je to vrijeme prije nego što su šeici ušli u klub. Trener je dobio otkaz, nije sezona išla po planu, i mene pozovu u ured i kažu mi: 'Slušaj, želimo da ti preuzmeš momčad, da budeš igrač-trener'. Nisam ni na to mogao pristati, imao sam 32 godine i želio sam još neko vrijeme biti potpuno posvećen igranju. I na kraju je ispalo da smo do kraja sezone funkcionirali tako da sam ja igrač i pomoćni trener", otkrio je Davor detalje druge trenerske ponude.

Igračka karijera bila je duga, dovoljno duga da stignu još dvije.

"Sezonu poslije otišao sam u Ivry, također francuski klub. Ostao sam tamo dvije godine, a u jednom trenutku sam ozlijedio rame. Čekao me malo duži oporavak i ljudi iz kluba su mi prišli s idejom da se ja u miru oporavljam, ali da istovremeno preuzmem njihovu juniorsku momčad. I opet sve ispočetka, opet objašnjavanje da baš i ne bih, da želim još igrati...", prepričao je Dominiković ponudu broj tri.

Karijera se bližila kraju, nosio je dres njemačkog HSV-a kad je došla i zadnja ponuda igraču da postane trener. Ovaj put već u poznim igračkim godinama, valjda je o toj zadnjoj i malo bolje razmislio...

"I u Hamburgu su mi nudili da uz igranje vodim njihove juniore, ali odbio sam i tu ponudu. To je podrazumijevalo da ostanem živjeti u Njemačkoj, a to nisam želio. Dosta mi je bilo inozemstva, želio sam se vratiti kući", zaključio je ovaj dio priče Dominiković.

 

I doista, vratio se kući, raskrstio s igračkim godinama i konačno se počeo baviti onime na što su ga nagovarali već cijelo desetljeće. Trener je postao kroz ulogu pomoćnika Vladi Šoli u Dubravi, da bi sezonu poslije pokupio stvari i preselio se par kilometara istočnije, u Sesvete. Tamo je stigla prva prilika da bude glavni trener, da se gradi i u tom smislu. Ušao je u međuvremenu i u stožer Lina Červara, što će reći da su i u hrvatskom rukometu primijetili kakav trenerski potencijal ima ovaj tip, nekad odličan napadač i vrhunski defenzivac, poslije još bolji televizijski komentator, a danas trener za kojeg se čini da nema granica.

Bio je svjestan toga očito i sam, jer trenersku školu završio je još tijekom igračke karijere.

"Znam da ima mojih vršnjaka s 15-ak godina trenerskog iskustva, u tom smislu su neki možda u prednosti, ali ja sam učio i usavršavao se dok sam igrao. Ipak sam radio s vrhunskim trenerima, a to jako puno znači", uvjeren je Davor, koji je zapravo samo nastavio logičnim slijedom.

"Iskreno, za posao trenera, na ovaj ili onaj način, pripremam se već 15-ak godina. Pa ja sam se kao igrač bolje pripremao za utakmice od dobrog dijela trenera. Analizirao sam prednosti i mane protivnika, gledao njihove utakmice... S obzirom na poziciju centralnog igrača obrane, posljednjih desetak godina bio sam produžena ruka trenera na terenu", govori Dominiković.

Ovih dana nije ničija produžena ruka, nikome nije pomoćnik. Ovo je njegova momčad, njegova vizija i ideja, ovo će na kraju biti i njegov rezultat. Njegov i njihov, naravno, jer što je trener bez pravih igrača... Međutim, i igračima je neusporedivo lakše kad imaju trenera koji ih vodi jasno, izravno, s konkretnim uputama i uz gomilu "caka" koje razdvajaju obične i posebne trenere. Davor Dominiković, ako je suditi po dosad viđenom, spada među ove druge. Dobar kao napadač, bolji kao defenzivac, najbolji kao trener... Eto, cijela jedna naizgled kompleksna sportska priča zapravo stane u tih devet riječi. S pogledom prema naprijed, prema još većim stvarima, još važnijim medaljama i trofejima.

(foto: Pixsell)