Saračević je bio pod velikim pritiskom

Dva dana prošla su otkako nas je napustio Zlatko Saračević, čovjek koji je zadužio hrvatski rukomet. Od jednog od najvećih ikad oprašta se cijela Hrvatska, shrvani bivši suigrači u nevjerici se prisjećaju zajedničkih trenutaka, u matičnom klubu i sjedištu HRS-a pišu se Knjige žalosti, a u Koprivnici se čak razmišlja i o tome da se u čast Sarača proglasi Dan žalosti. Ukratko, cijela Hrvatska je u šoku.

Kada pričamo o Saraču, ne pričamo o nekom početniku, rukometnom anonimcu. Pričamo o čovjeku koji je kroz svojih 59 godina života prošao sve u svijetu rukometa, o čovjeku pred kojim su drhtale protivničke obrane. Osvajao je olimpijske medalje, igrao svjetska i europska prvenstva, igrao finala Lige prvaka, igrao u jednoj od najjačih liga u svijetu, padao je na dno, vraćao se na vrh i sada kada je trebao mirno ploviti kroz trenerske vode taj isti čovjek priča o nenormalnom pritisku?! I to u ženskom rukometu u kojemu se prvak zna uglavnom i prije nego počne sezona.

Istina, Koprivnica je specifična sredina. Grad kojemu se s pravom tepa da je „grad Vegete i rukometa“, „rukometna metropola“ i kako sve već ne. Grad u kojemu je RK Podravka Vegeta simbol. Znatno veći i jači nego što je to primjerice NK Slaven Belupo. Klupa Podravke uglavnom je poželjno radno mjesto upravo zbog toga jer nema velikog stresa, ili ga barem ne bi trebalo biti. Osvajanje naslova prvaka i nacionalnog Kupa se podrazumijeva, a u Europi je svaki pozitivan rezultat dobar.

Međutim, okolnosti su se u posljednje vrijeme promijenile i to zbog visokih ambicija klupskih čelnika. Visokih ambicija koje nisu imale pokriće, jer igrački kadar jednostavno nije dobar za Europu, koja je Saraču bila nametnuta kao imperativ. Saračević je jasno i glasno poručio nekoliko puta da s ovakvim kadrom teško može nešto napraviti u Europi i njegove su se riječi pokazale točnima, jer Podravka je ove sezone redala same poraze. Međutim, njegove riječi jednostavno nisu dolazile do ušiju klupskih čelnika, jer tko je Sarač da njima govori o kadru.

Kada govorimo o njima, mislimo na sportsku direktoricu Mirandu Tatari Šimunović, nekada sjajnu igračicu, danas klupsku djelatnicu o kojoj kruže razne priče po gradskim ulicama o njenom utjecaju u klubu i odnosu s igračicama (autor ovih redaka je, naime, iz Koprivnice op.a.). Također, mislimo na Vedrana Šimunovića, njezinog supruga i jednog od glavnih ljudi u Kompaniji Podravka. Zanimljivo, Šimunović nema nikakvu ulogu u klubu, ali je, kako se to kaže, čovjek iz sjene, onaj bez kojega se ne donosi gotovo nijedna odluka. Tu je i Ljiljana Šapina, predsjednica Nadzornog odbora i žena koja bi trebala biti na vrhu kluba, ali teško je to jer nema nikakve dodirne točke s rukometom niti ga je ikada igrala. Klupsku direktoricu i još jednu legendu, Vlatku Mihoci, spomenut ćemo čisto zbog funkcije, jer i nju se malo toga pita u klubu.

A s nekima od njih Saračević je „bio u ratu“. I to je kao javna tajna, tajna o kojoj zna cijela Koprivnica ili barem svi oni upućeni u rukometna dešavanja.

Saračević je imao sjajne prve dvije sezone u klubu. S pojačanim ulaganjem iz Kompanije podigao je Podravku na višu razinu, vratio publiku u dvoranu i igračice su ga zbog jednostavnog pristupa vrlo brzo prihvatile. Kako se to kaže, kliknuli su na prvu. Imali su odličan odnos, prijateljski, ali poštivali su jedni druge. Znalo se čija je glavna. Uostalom, Saračevič je uživao u Koprivnici i to je ponovio nekoliko puta. Svidio mu se život u manjem gradu, svakodnevno ga se moglo vidjeti kako gradskim ulicama šeće svog psa i pritom izmjenjuje rečenice s građanima, koji su i njega prihvatili kao svojega. Ukratko, sve je bilo idealno.

I tada je došla korona kriza. Podravka je na vrhuncu jednostavno morala prekinuti sezonu. I to kada je izborila polufinale EHF kupa i kada se u gradu već naveliko počelo šuškati u prvoj europskoj „kanti“ nakon dugo vremena. Tu su krenuli prvi problemi.

Početkom aktualne sezone klub su napustile najbolje igračice. Ana Debelić, najbolja kružna s posljednjeg EURO-a, otišla je put Rusije, Slovenka Tjaša Stanko, jedna od najvećih talenata u Europi, put Francuske, a odlična golmanica Jovana Risović skrasila se u susjednoj Sloveniji. S druge strane, adekvatne zamjene nisu dovedene i to se vidjelo iz aviona već u prvim utakmicama. Saračević je to odmah naglasio, no iz kluba to nisu htjeli čuti. Štoviše, porasli su im apetiti, očekivao se iskorak u Ligi prvakinja, unatoč slabom i neiskusnom igračkom kadru i skupini s nekoliko ekipa koje ciljaju na Final four.

Uz to, sveprisutni virus je dvaput ušao u klub, izgubio se natjecateljski ritam i Podravka je postala ekipa na kojoj su drugi iskaljivali svoj bijes. Izuzmeno li pobjedu protiv Budućnosti, koja je zbog virusa doputovala s juniorkama, koprivnički ponos postao je u Europi kanta za napucavanje, a Saračević glavni krivac. Na radar ranije spomenutih iz klupske Uprave došle su i igračice, kruže priče o kaznama, smanjenju ugovora itd., a sve to teško je palo Saraču, koji je te cure volio kao svoje. Znao je da je nemoćan, a nije mogao uraditi ništa.

Kao „šlag na tortu“ stigao je i otkaz usred sezone. Presudili su mu loši europski rezultati i već je odabran njegov nasljednik. Neobične stvari usred sezone, složit ćete se. Sezone u kojoj se tek mora osvojiti naslov prvakinja, a to je glavni cilj kluba svake godine. Samim time, dodatni pritisak stavljen je pred Saračevića i igračice, a to se moglo čuti i iz izjave uplakane kapetanice Dragice Džono, koja je dan nakon smrti trenera stala pred kamere i rekla kako je uoči derbija protiv Lokomotive pričala sa Saračem i kako su se dogovorili da cijelu ovu situaciju moraju izdržati i nekako izgurati do kraja. Riječi su to koje se ne izgovaraju u klubu u kojemu sve funkcionira savršeno ili normalno.

Saraču se sve to nije svidjelo, bio je razočaran, a iz dobro upućenih izvora doznajemo kako je već ranije htio dići sidro i maknuti se od svega, upravo zbog nametnutog pritiska. Ostao je zbog cura. Sve je nekako pogurao pod tepih, no nema sumnje kako je u njemu kipilo, kuhalo, izgaralo. Izvana je bio hladan kao špricer, iznutra buktio kao vulkan.

I opet, izašao je na parket, pobijedio Lokomotivu koja je u svojim redovima imala osam brončanih djevojaka s Europskog prvenstva u Danskoj, praktički osigurao novu titulu, odbio zajedničko slikanje, dao izjavu za medije u kojoj je odmah naglasio riječ pritisak, izašao iz dvorane i nikada se više u nju neće vratiti.

Otišao je tiho, ali iza sebe je ostavio mnogo toga, zadužio je mnogo njih i ostat će zapamćen kao jedan od najvećih ikad.