Prestalo je kucati veliko srce još većeg sportaša

Najgore moguće vijesti stigle su nam večeras iz Koprivnice. Umro je veliki rukometaš i još veći čovjek Zlatko Saračević.

Nakon što je dobio derbi protiv Lokomotive i doveo svoj klub na korak do novog naslova prvaka, izgubio je mnogo važniju utakmicu, onu za život. Kako doznajemo, nakon susreta vozio je trenericu vratarki Barbaru Stančin kući te mu je tom prilikom pozlilo na semaforu. Doživio je teški srčani udar. Reakcija klupske mu kolegice bila je brza, brzo je došla i Hitna, no legendarnom Saraču, nažalost, nije bilo spasa.

Doktori su se gotovo 40 minuta borili za njegov život, no bezuspješno. Šok u Koprivnici, njegovom matičnom klubu je velik. Šokirana je i cijela sportska Hrvatska, jer pred Saračevićem su bile najbolje trenerske godine. Umro je u 60. godini i nema dvojbe da je još mnogo toga imao za dati najtrofejnijem hrvatskom sportu.

Sportu u koji je ugradio cijelog sebe, sportu kojemu je dao toliko toga, sportu koji je proslavio malenu zemlju poput Hrvatske. A Sarač je u tom cijelom procesu bio itekako važan kotačić.

Jedan je od najvećih hrvatskih rukometaša svih vremena. Svojom ljevicom parao je mreže protivnika gdje god je igrao, a posebno će nam ostati u sjećanju kao osvajač zlatne olimpijske medalje u Atlanti 1996. godine. Zahvaljujući tome, dobitnik je nagrade za šport „Franjo Bučar“.

Također, s Hrvatskom je osvojio broncu na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994. godine, a godinu kasnije i srebro na Svjetskom prvenstvu na Islandu.

Velike uspjehe nizao je i s reprezentacijom Jugoslavije, s kojom je 1986. uzeo olimpijsku broncu te zlato na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj.

Što se tiče klupske karijere, započeo je igrati u Borcu iz Banja Luke nakon čega je preselio u Medveščak, s kojim je osvojio Kup Jugoslavije 1989. i 1990. godine. Također, igrao je u Nimesu, Bordeauxu, Istresu i Creteilu, a francusku ligu je osvojio dva puta i tri je puta bio proglašavan za najboljeg strijelca.

Zlatne igračke dane proveo je u nekad slavnom Badelu, s kojim je dvaput stizao na krov Europe, a bio je i član mađarskog Fotex Veszprem te riječkog Zameta, gdje je završio igračku karijeru.

U istom je klubu počeo raditi kao trener, a svoj rukometni put završio je u Podravki, klubu sa srcem. Bio mu je to prvi trenerski posao sa ženama, tri godine je uspješno radio i podigao klub na višu razinu i nema sumnje da će ostati veliki dio tog Podravkinog srca zauvijek.

Hvala ti za sve i počivaj u miru, legendo!