'Ono ludo, ono naše'

Hrvatska je u četvrtfinalu Svjetskog rukometnog prvenstva! I to nakon kakve drame! Opet su bili potrebni 'normabeli' svim navijačima naše reprezentacije, ali na kraju smo mogli odahnuti. S turobnim početkom i veličanstvenim, pravim sportskim završetkom, naši su rukometaši stigli do elite, do osam najboljih reprezentacija svijeta, na korak do borbe za medalju.

"Ako Sloveniju ne dobijemo, s Islandom nismo trebali ni igrati", rekao je David Mandić rezonantno prije posljednje utakmice drugog kruga Svjetskog prvenstva u kojoj su se susjedne države borile svaka za svoj cilj: Slovenija za čast, Hrvatska za četvrtfinale.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Susjedima nije rezultat činio nikakvu razliku na turniru, ali je bilo jasno da susret neće predati, niti nam ga olakšati, a to su i pokazali. Priredili su nam poštenu bitku. Dok su oni nizali pogotke, naši se momci 'nisu sastali s loptom' prvih osam minuta susreta. Spasio nas je Kuzmanović da Slovenci ne odu i na više od pet razlike, a onda je Glavaš napokon načeo mrežu na drugoj strani. Popratili su ga svojim obranama Kuzmanović i Pešić, ali nije to bilo dovoljno za pravi povratak sve do posljedenje minute prvog dijela kada smo tek stigli do egala. U nastavku smo stigli do prve prednosti, ali nismo se uspjeli odlijepiti na veću prednost. Mlak, nesiguran ulazak u utakmicu nas je dugo koštao, ali se opet 5-1 obrana pokazala spasom. No, kao i protiv Egipta, kasno smo ju krenuli igrati, tek u 22. minuti. Srećom pa smo i tada, donijelo nam je to povratak u život. Šteta je da smo si dozvolili uopće da moramo loviti ogroman zaostatak kada smo već protiv Islanda pokazali i da znamo igrati i da nam ta obrana sjajno leži. Mamić je opet napravio tektonske poremećaje u obrani protivnika igrom na prednjem, a posljednjih se deset minuta probudio i napad.

Šipić nas je, nakon sjajnih golova u prvom dijelu, držao na životu i u drugom i odveo na 20-19, a Martinović, Srna i Karačić povećavali našu prednost. Napokon smo nešto lakše disali, ali nedovoljno da bismo mogli biti sigurni u pobjedu do samog finiša. Međutim, tri minute do kraja imali smo tri razlike golom kapetana Duvnjaka od 99 km/h, a bio je to ujedno pozdrav islandskim navijačima koji su krenuli napuštati tribine prije kraja utakmice, vjerojatno predosjetivši da je naboj prejak da bi Hrvatska ovo ispustila. Naravno, trebalo je sačekati posljednji zvižduk, no sve je bilo spremno za erupciju oduševljenja, svi su očekivali četvrtfinale, svih je 15 tisuća duša večeras bilo na terenu. I ostvarilo se. Uspjeli smo, svi zajedno. Hrvatski rukometaši su pokazali sportski karakter u njegovom punom sjaju.

Da smo očekivali laganu utakmicu - nismo. Da smo očekivali ovakvu patnju na početku - nismo. Ali da smo vjerovali do posljednje minute da ćemo uspjeti - jesmo.

Igrači su pali u zagrljaj najmilijima, navijači još dugo uz njih ostali slaviti ovu veliku pobjedu koja nas na samo 60 minuta odvaja od borbe za medalje. Slijede Mađari, robusni, zeznuti, ali isti smo i mi. Otrgnemo li se ozljedama dovoljno da uspijemo odigrati tu utakmicu, sve je moguće. Bit će to sat vremena istine za cijeli hrvatski rukomet, a kojom mu god taktikom prišli, ne upali li, možemo se uvijek okrenuti receptu MVP-a Marina Šipića:

"A kako ćemo? Ono ludo, ono naše!"

Mnoge su domoljubne pjesme doprinijele tom pozitivnom ozračju koje je držalo Hrvatice i Hrvate cijelu utakmicu, a posebno je na noge Arenu podizala - Vivat Croatia - Đanija Maršana. U njoj je i stih: dok u nama, braćo, živi zavjet svet, mi ćemo za domovinu 'mrijet'.

"Za ovaj dres se gine", poručio je kapetan Duvnjak nakon utakmice. Pa idemo izginuti u to ime, do kraja, do medalje, za Hrvatsku i hrvatski rukomet. Živjela Croatia!