Napokon smo iskoristili naše najjače oružje, a u nedjelju moramo potvrditi da vrijedimo
Vrijeme Čitanja: 3min | sub. 25.01.25. | 08:00
Još smo živi, sve je u našim rukama, nedjelja je još jedno naše finale
"Najbolji kada je najteže" ili koju god drugu floskulu želite uzeti, ali među hrvatskim se reprezentacijama toliko često ispostave istinitima. Isti je slučaj bio protiv Islanda. Utakmica o kojoj su nam 'glave' ovisile na Svjetskom prvenstvu, protivnik koji je pomeo pod sa svakim dotadašnjim protivnikom na ovoj smotri, a Hrvatska u ranjeničkom tonu dočekuje upravo njih.
Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)
Razigran napad, čvrsta obrana, fenomenalan vratar. Sve su to epiteti koje smo prije ove utakmice stavljali uz protivničku reprezentaciju pozivajući na respekt, pažnju, budnost, svjesnost i odgovornost.
"Fokus na nas i našu igru je ključ. Nećemo se obazirati na Egipat i Sloveniju", najavio je Filip Glavaš prije utakmice, znajući da će ranija utakmica imati utjecaja, ali da se ne vrijedi pouzdati u druge da nešto riješe, već u samog sebe, a nešto slično nam je poručio još jedan hrvatski trener, doduše, iz drugog sporta - ragbija - baš nekoliko sati prije naše utakmice. Potpuni fokus je i bio jedini način za prolazak ovakvog protivnika, a naši su dečki baš takvi ušli u utakmicu. Fokusirani samo i isključivo na pobjedu. Ovo nije bila igra za plus četiri, ovo je bila igra do 'mljevenja', dominacije i dokazivanja vrijednosti.
Teško je napisati nešto suvislo o našem napadu bez da govorimo o nevjerojatnoj hrabrosti kakvu su baš svi naši igrači imali. Sve je drugo suvišno. Lakoća, mirnoća, snaga, ako hoćete čak i 'bahatost' na trenutke. Naravno, u sportskim, normalnim okvirima. Island nije znao što ih je snašlo. Precizni Martinović kojemu rijetko koji mladi igrač na svijetu može 'vezati tenisice' a kamo li parirati, odlični Maraš i Srna, Šipić precizan na crti, povratnik David Mandić koji je pokazao zašto ga se toliko dugo čekalo, a nije 'potrčao' još od prijateljske utakmice sa Slovenijom, Karačić koji je opet išao na glavu u svakoj akciji, Glavaš, Jelinić i Šoštarić koji uvijek kao brzaci hitaju na protivničke vratare, Duvnjak koji je i na terenu i van njega sinkronizirao našu igru u najljepšu sportsku simfoniju.
Ne bi bilo fer ne pohvaliti i izbornika Dagura Sigurdssona koji je odlično pripremio utakmicu protiv svoje rodne zemlje. Prihvatio je određene kritike i želje za izmjenama koje su stizale pa je u utakmici protiv skandinavske momčadi napokon koristio 5-1 obranu koja je u potpunosti rastavila njihov napad. Šušnja i Mamić su odradili fenomenalan posao u njenom najzahtjevnijem dijelu i ostavili Islanđane potpuno zbunjenima. Nisu nam znali proći, a onda kada jesu, na golu je bio nemilosrdni Dominik Kuzmanović, još jednom igrač utakmice. Već treći puta na ovom prvenstvu.
Njegove su obrane u trans bacale krcatu Arenu obojanu u kockice, spremnu ponijeti naše igrače svih 60 minuta do velikog slavlja. Baš onako kako će nam trebati i protiv Slovenije. Odigrati ovakvu utakmicu protiv momčadi kao što je Island zaslužuje samo da se ustanemo i zaplješćemo na požrtvovnosti i odrađenom zadatku na maksimalnoj razini. Padne li u nedjelju Slovenija, a vjerujemo da hoće, sve je moguće. Jedna će nas utakmica zatim dijeliti od bitke za medalju, medalju koju toliko sanjamo.