Na putu prema dolje: Već neko vrijeme nismo rukometna avangarda, nemojmo se zavaravati

Nismo (još) osigurali kvalifikacije za Olimpijske igre, doživjeli smo debakl na velikom natjecanju, i dalje se živi u uvjerenju da smo dovoljno dobri za medalju, legende pozivaju na reset i uređivanje sustava, klubovi su sasvim osiromašeni…

Zvuči poznato?

Ne, ne radi se o hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji, već je riječ o hrvatskoj rukometnoj selekciji.

Ta paralela se povlači kroz javni eter već neko vrijeme, a jedina razlika je što je hrvatska košarka već duže vrijeme u slobodnom padu, ili na dnu, kako želite, dok je rukomet relativno nedavno zagazio u prosjek.

Velika natjecanja prolaze, a Hrvatska je na njima slučajni promatrač. Ako se uopće uspije i kvalificirati.

Pa da pokušamo realno sagledati stvari. Prva stvar, složit će se mnogi, pomalo je nepošteno da pakiraš kofere nakon samo jedne izgubljene utakmice. Ali to smo znali i uoči SP-a.

Druga stvar, a koju mnogi ne žele priznati iz ovih ili onih razloga ili, pak, svojih sitnih interesa – Hrvatska nema ekstra kvalitetu kakva ju je nekada krasila. Pa ti se onda još dogodi da, kada si u situaciji da si tanak s kadrom, ostaneš bez dva vanjska – Jaganjca i Lučina koji su ti standardni.

Problem s golmanima u hrvatskom rukometu je nešto poput playmakera u domaćoj košarci. Toliko ih se izmijenilo na vratima u zadnja četiri natjecanja da čovjek dobije glavobolju kada ih pokuša sve pobrojati. I još uvijek nije razriješeno tko je prvi vratar, iako se sada nameće Kuzmanović. Inače 21-godišnjak.

Johan Nilsson/TT News Agency

Kaže izbornik na odlasku da želi igrati „lepršavo i efikasno, imati tranziciju prema naprijed“, pa nam onda ponudi rukomet iz prošlog stoljeća. Ako ste kojim slučajem malo pažljivije popratili recimo Dance ili Šveđane, djeluje kao da igraju u dvije brzine više od Hrvatske. OK, protiv Danske smo se više-manje oslonili na individualnu kvalitetu Luke Cindrića i na njegovim krilima bili na nekoliko centimetara od pobjede. Da se tada i slomilo dvostruke svjetske prvake, problem koji Hrvatska nesumnjivo ima bi se samo zamaskirao.

A kada razigravača Barcelone ne ide, kao što ga nije išlo protiv Egipta, onda smo vidjeli kako to završava. Osim Cindrića, vrhunskih igrača koji igraju najvažnije role u svojim klubovima nemamo. Duvnjak je i u Kielu orijentiran prema obrani…

Francuzi su, primjerice, dan ranije dobili Španjolce s igračima koji su do tada igrali po desetak minuta na turniru. Kadar im je, dakle, kakav i treba biti za jedno turnirsko natjecanje – širok.

U sastavu Hrvatske su se našli Gojun i Musa, vrijedni obrambeni specijalci, ali koji su već odavno preletjeli zenite svojih karijera. Njih dvojica su odigrali sasvim korektno, no nije li bilo logičnije posegnuti za svježom krvi koja tako očito nedostaje ovoj selekciji?

Johan Nilsson/TT News Agency

I sada dolazimo do onog najbolnijeg, ali i logičnog poteza. A za koji treba imati i hrabrosti i vizije i poštenja. Kada već nemamo rezultat, a sada je stigla nova potvrda da smo daleko od njega - napraviti kvalitetnu selekciju i istrpjeti mladiće. U sastavu je trenutno nekolicina starijih igrača, a kako s njima ponovno nismo uspjeli, logika nalaže da se krene u drugom smjeru. Pita se i Pero Metličić nakon Bahreina što smo mi to dobili s ovim turnirom. Ne treba se odricati nikoga prerano, baš zbog činjenice da smo skromni širinom kadra, no to je posao struke da odredi čije nam je iskustvo neophodno, a čije ne.

Klubovi su nam siromašni, većina rukometnih sredina je praktički devastirana, treneri su potplaćeni, a klinci odlaze u druge sportove ili se, kada shvate o kakvoj se tu situaciji radi, uopće ne odlučuju za sport. Od ulaganja treba krenuti, „koliko para, toliko muzike“, znamo svi. Međutim, kada već nemaš uvjete za stvaranje ekstra talenata i znaš da se to neće tako brzo promijeniti, radiš s onime što imaš. Okupljaš klince više od „tri puta“ godišnje, uhodavaš sustav kojim ćeš se suprotstaviti talentiranijem protivniku. Pa se usput nadaš da će netko od tih klinaca eksplodirati. Na dugom je to štapu, jasno, ali u ovakvoj situaciji se hvataš za slamke. O uvođenju jednakog sustava za sve često priča Lino Červar koji zna da se bez toga Hrvatska kruha neće najesti i koj pokušava tako nešto implementirati u rukometne selekcije.

VIDEO Bizarni ispad Horvata: "Odigrali smo odličan turnir. Ostanak na klupi? Obećao sam Ivanu nešto, ali preintimno je"

Kako je nestala nada rukometne nacije

Rukometu je davno upaljen alarm, na koji još nitko ozbiljno nije reagirao. Što će se dogoditi ako se nitko konačno ne oglasi na bučne decibele koji neugodno odzvanjaju u ušima? Odgovor ne treba tražiti daleko, samo treba baciti pogled u susjedno dvorište.

Domaća košarka je već nekoliko puta prošla reset i kretalo se ispočetka, a krive drine do danas nisu ispravljene.

Ako će se žmiriti ili prepotentno šutjeti, kao što je to nemušto odradio izbornik Hrvoje Horvat pred milijunskim auditorijem, onda će košarkaški i rukometni zaljubljenici moći zajedno sjesti na kauč, otvoriti pivo i raspravljati hoće li gledati Mikkela Hansena ili Luku Dončića.

Pa dok će na time outu skoknuti na toalet, kroz glavu će im proći sjetna misao „Kako smo mi nekada igrali“.

U košarci nismo avangarda preko 20 godina, a isto sada vrijedi i za rukomet. Prestanimo se zavaravati, za početak.