Mučio se s osnovama na svom prvom treningu u Zagrebu, a sad će ih on voditi...

Igor Vori danas će biti službeno predstavljen kao trener RK Zagreba, pristao je sjesti na klupu najvećeg hrvatskog rukometnog kuba, u kojem je napravio svoje prve rukometne korake još kao 17-godišnjak i u kojem će, eto isprobati sve. Počeo je kao klinac, prošao treću, drugu i prvu momčad, preko Zagreba došao do reprezentacije te postao osvajač olimpijskog i zlata sa svjetskog prvenstva i posljedično najbolji pivot na svijetu u jednom trenutku. Malo je nedostajalo da ta priča nikad ne bude ispričana.

Počnimo ju ispočetka...

Igor Vori ima 16 godina i relativno kasno počinje igrati rukomet u rodnim Sesvetama. Počeo je na betonu s ekipom u kvartu dan nakon što su hrvatski rukometaši uzeli zlato u Atlanti 1996. godine. Tih dana u Lijepoj našoj ispisane su tisuće početaka sličnih priča, jer nije bio jedini klinac koji je inspiriran uspjehom Goluže, Puca, Saračevića, Ćavara, Smajlagića i društva počeo igrati rukomet, ali mnoge su stale par mjeseci kasnije, ali Igorova nije.

Sa sedamnaest godina prvi put je ušetao u Zagrebovu dvoranu i počeo s ozbiljnim rukometnim treninzima. Kako je relativno kasno počeo trenirati bio je među najlošijima, svjedoče njegovi vršnjaci, koji kažu kako se mučio s osnovnom rukometnom vježbom.

„Trebalo je sunožno preskočiti klupicu i pucati u najvišoj točki, a Vori bi se popeo na klupicu i tek onda pucao,“ pričaju nam njegovi suigrači iz tih dana.

Slično nam je potvrdio i tadašnji trener druge momčadi Zagreba, Boris Dvoršek, kad ga je prvi dobio u ruke na treningu...

„Sjećam se da je imao određenih problema kad je došao iz Sesveta. Taj klub je danas stabilan prvoligaš, ali u to doba nije bio tako organiziran. Nije mu bilo lako kad je stigao kod nas,“ rekao je za Germanijak Boris Dvoršek, nekadašnji trener Zagreba koji je krajem 90-ih vodio drugu momčad.

„Počeo je u trećoj momčadi, igrao je lijevog vanjskog, ali bio je na margini. Već je mislio odustati, imao je 17 godina i bilo mu je teško putovati iz Sesveta na treninge. No najveći problem je bio što nije ni igrao standardno,“ priča nam Dvoršek, jedan od najzaslužnijih ljudi za njegovu karijeru, koji mu je nakon smjene generacija ponudio prelazak iz treće u drugu momčad.

Voriju ništa nije bilo jasno, jer nije bio standardan ni u trećoj momčadi, ali Dvoršek je potom ispalio neočekivane riječi.

„Slušaj, želimo da nam igraš pivota.“

Čim je čuo „igrati“ ni sekunde nije razmišljao i pristao je, a Dvoršek nam otkriva prijelomni trenutak.

„Jednog dana nazvao me njegov otac Željko Vori i rekao mi – odsad ga imaš dvaput dnevno na treninzima. To je bila prekretnica. Tad je čvrsto odlučio napraviti rukometnu karijeru, a ja sam ga prebacio na drugu poziciju.“

Zašto baš na pivota?

„S njegovim fizičkim predispozicijama nije mogao biti srednji vanjski ili krilo. Mogao je na lijevog vanjskog ili na pivota. Mi treneri znamo reći da kad dobiješ dečka od dva metra i od njega ne napraviš igrača, to je tvoja krivica, osobito s nekim kao što je Vori.“

„Znate kako sam znao da on mora postati odličan rukometaš? Gledajući ga kako igra ostale sportove! Kad bismo uoči treninga igrali nogomet ili košarku, on je bio najbolji. Imao je čovjek dva metra i bio sjajan tehničar s nogometnom loptom. Kad sam to vidio, znao sam da će jednog dana postati odličan rukometaš..."

"Imao je sreće i što je bio dio te generacije. Mnogi njegovi vršnjaci su uspjeli u rukometu jer su imali sjajne radne navike. Sjećam se kad je Šprem došao s maturalca, sedam dana nije spavao, stigao je u subotu navečer, nazvao me i u nedjelju ujutro došao na trening. Takav je bio Vori, takav je bio i Denis Špoljarić, koji će mu nadam se ostati u stožeru. Gurali su jedni druge i zato su tu gdje jesu.“

Dvoršekov manevar svidio se tadašnjem prvom treneru Velimiru Kljaiću koji ga je znao koristiti u prvoj momčadi, međutim dolaskom Zdravka Zovka nije mogao blizu prve momčadi kraj Senjanina Maglajlije i Božidara Jovića i odlučio je potražiti sreću negdje drugo. Već je bio sve dogovorio s Medveščakom, ali tad je na parkiralištu ispred Doma sportova naletio na još jednu sudbonosnu ličnost u svojoj karijeri – Linu Červara.

Gdje ćeš, upitao ga je tad novi trener Zagreba baš kad se ovaj parkirao i spremao otići na trening Medveščaka. Kad mu je Vori odgovorio da ide na trening Medveščaka, Lino ga je zgrabio za ruku i rekao „ne ideš, ideš sa mnom u Zagreb.“ Zagreb je u poslije upao u financijske probleme, a Lino je otišao u Italiju, s njim i Vori, međutim kad se dvije godine kasnije vratio, s njim je se vratio i Vori te u godinama koje slijede ispisao stranice svoje karijere koje su bile nešto bolje televizijski dokumentirane i kojima ste, vjerujemo, mnogi od vas svjedočili.

Kad je Vori počeo igrati za reprezentaciju počelo je biti jasno kako priča o mladiću koji nije mogao izvesti osnovnu rukometnu vježbu, koji je bio na margini treće momčadi RK Zagreba i koji je zamalo odustao od rukometa dvaput neće tako brzo završiti, kao mnoge koje su počele u danima poslije Atlante. Ali da će doseći ovakve vrhunce i prerasti u trenersku malo tko je mogao...

„Može biti ponosan na svoju karijeru i sve što je postigao, mnogi nisu vjerovali da će od njega nešto biti, međutim uspio je postati svjetski i olimpijski prvak, i jedan od najboljih pivota u rukometu,“ priča njegov „anđeo čuvar“ Lino Červar pa dodaje: „Dosta mojih igrača su danas treneri, imam vrlo analitičan pristup treninzima, objašnjavam im sve vrlo detaljno, valjda su nešto zapamtili i nadam se kako ih je to privuklo trenerskom poslu,“ rekao je Lino pa podvukao:

„Sjedio je kraj mene na ovih par turnira, bio je pozitivan s igračima, dobro mi je djelovalo to što je radio, ali ovo će sad biti druga priča, sad će sam morati donositi odluke.“

Dvoršek smatra kako Vori ima baš sve psihološke predispozicije potrebne za uspjeh u trenerskom poslu baš kao što je imao fizičke za uspjeh u igračkoj karijeri...

„Ima sve što trener mora imati, ima karizmu, on je vrlo cijenjen u svijetu rukometa, ima odlike vođe i pobjednički mentalitet što se vidi iz njegovih javnih nastupa. To što je odličan dečko i što je bio prijatelj sa svim igračima koje će sada voditi će brzo zaboraviti. Zna kako stvoriti atmosferu u momčadi jer je igrao u najvećim klubovima u Europi,“ rekao je Dvoršek pa zaključio:

„Jedino što nema jest trenersko iskustvo, ali to mu neće biti problem. To je sad trend u svijetu rukometa, pogledajte samo Filipa Jichu u Kielu... Čujem se s dosta Kielovih igrača i kažu mi kako su jako zadovoljni s njim, tako da vjerujem da će i igrači Zagreba biti zadovoljni s Igorom.“

(foto: Pixsell)